U povodu drugog izdanja Ljetne škole teologije, koja se održava u Dubrovniku od nedjelje, 18. srpnja, do subote, 24. srpnja, intervju za talijanski informativni portal Svete Stolice Vatican News u subotu, 17. srpnja, dao je riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić. “Odlučili smo promišljati o temi kršćana u političkom prostoru“, kaže nadbiskup Uzinić, „jer smo svjedoci čestog (zlo)upotrebljavanja vjere i religije u političke svrhe, kao i (zlo)upotrebe politike u vjerske i religiozne svrhe“. Namjera je Škole, istaknuo je Uzinić, pomoći budućim teologinjama i teolozima različitih kršćanskih konfesija u jugoistočnoj Europi, “na kojima se događa stalno ispreplitanje vjerskog, političkog i nacionalnog, da budu graditelji pravednijeg, otvorenijeg i ljudskijeg društva i zajednice”.

U srpnju 2019. godine, otvarajući prvu Ljetnu školu (prošle godine Škole nije bilo zbog pandemije), biskup Uzinić je rekao kako je dijalog važan zadatak za sve. Izlagači ovogodišnje Škole, naslovljene “(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru”, bit će fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, sestra Teresa Forcades, katalonska liječnica, teologinja i benediktinka, Aristotle Papanikolaou, pravoslavni teolog, profesor sa Sveučilišta Fordham u New Yorku, Tomáš Halík, teolog i filozof s Karlova sveučilišta u Pragu, i Miroslav Volf, hrvatsko-američki evanđeoski teolog sa sveučilišta Yale, New Haven, što jamči izuzetan poticaj studentima. Gosti predavači animirat će studente, promatrače i organizatore za raspravu, koja „neće biti javna rasprava“, kako pojašnjava nadbiskup Uzinić, „već unutarteološki bratski dijalog kako bi sudionici mogli čuti različita mišljenja i intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenog, religijskog i teološkog diskursa u pluralnosti suvremenog društva“.

Jedno je, dakle, ono što nadbiskup Uzinić, kao jedini u regiji, nudi mladim teolozima različitih konfesija, taj unutarcrkveni dijalog, a drugo je ono što Uzinić poručuje – jer to se tiče glasila kakav je Nacional – političkoj zajednici. Preko vatikanskog informativnog servisa on o političkom djelovanju kršćana u Hrvatskoj i na Balkanu kaže da, nažalost, i političari koji se izjašnjavaju kršćanima svoje djelovanje u političkom svijetu često ne temelje na kršćanskoj vjeri, već na nekim vlastitim interesima ili interesima svoje stranke. “Čini mi se da se kršćanstvo često iskorištava u političke svrhe umjesto da oplemenjuje društveno-političku stvarnost vlastitim vrednotama. Ono se svodi na retoriku. Tako nema ni ne može imati značajan utjecaj na stvarne političke izbore i pozicije”, poručio je nadbiskup Uzinić.

On tu primjećuje dvije krajnosti. Jedna je da neki političari koji se deklariraju vjernicima svojim zalaganjem ne pridonose svjedočenju Evanđelja u društveno-političkoj zajednici, već kompromitiraju Evanđelje svojim postupcima i stavovima koje brane. Druga je činjenica da djelovanje kršćana u političkoj sferi sve više poprima fundamentalističke konotacije kojima se slika Isusa Krista i poruka njegova Evanđelja iskrivljuju i kompromitiraju.

“To su izazovi i za teologiju koja je pozvana usmjeravati djelovanje vjernika laika u životu političke zajednice i društvene sfere te biti teoretska podloga, ne dopuštajući da se vodi općim mnijenjem. Nažalost, to se ne događa. Umjesto toga, postoje nepotrebni sukobi na političkoj i društvenoj razini koji nas sve više polariziraju, pogotovo kada jedni drugima pokušavamo nametnuti svoja uvjerenja”, primjećuje Uzinić.

Onda slijedi konstatacija zbog koje se ova kolumna upravo i piše, a što ne uspijevaju shvaćati naši hrvatski i drugi “katolibani”, kako su ih nazivali pokojni don Ivan Grubišić i Predrag Matvejević. Naime, vjera se svjedoči i predlaže, a ne nameće. To se ne odnosi samo na predanost kršćana u evangelizaciji, već i na njihovo političko djelovanje. Dakle, potpuno je pogrešan stav i pristup mnogih takozvanih katolika-političara, jer kršćanstvo je, ako već o njemu govorimo, stvar osobnog izbora. Isus iz Nazareta nikome nije nametao svoj nauk. On je jasno rekao ovako: Ako želiš, uzmi svoj križ i slijedi me (usp. Matej 16,24; Marko 8,34; Luka 9,23).

Mnogi ljudi tumače “križ” kao neki teret koji u životu moraju nositi: napeti odnosi, nezahvalni posao, fizička bolest… U samosažaljenju ponosno kažu: „To je moj križ koji moram nositi.“ Takvo tumačenje nije ono što je Isus mislio kad je rekao: “Uzmi svoj križ i slijedi me.” Dok je Isus nosio svoj križ do Golgote da bi ga razapeli, nitko nije mislio da je križ simboličan teret koji treba nositi. Osobi u prvom stoljeću križ je značio samo jedno: smrt putem ponižavajućih i najtežih sredstava koja ljudska bića mogu izumiti.

Dvije tisuće godina kasnije kršćani bi na križ trebali gledati kao na dragocjeni simbol pomirenja, oproštenja, milosti i ljubavi. Ali u Isusovo doba križ nije predstavljao ništa osim mučne smrti. Budući da su Rimljani prisiljavali osuđene zločince da nose svoje križeve do mjesta raspeća, nošenje križa značilo je pripremu vlastitog pogubljenja dok su putem do smrti izloženi ismijavanju. Stoga, danas tu Isusovu sintagmu tumačimo kao “umiranje sebi”. To je poziv na apsolutnu predanost, na osobno življenje kršćanstva, na primjere altruizma i na sebedarje. Ima li toga kod većine naših katolika u politici? Bojim se da nema i da je nadbiskup Uzinić potpuno u pravu.