Kada sam vidio vijest da je papa Franjo u četvrtak, 9. veljače, primio u audijenciju apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giorgija Linguu, o čemu je izvijestio Tiskovni ured Svete Stolice (a prenijela IKA), premda je Papa primao apostolskog nuncija u RH i prethodnih godina u veljači, na trenutak sam pomislio da je možebitna tema (ili jedna od tema) odluka o nasljedniku zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. U šturom priopćenju Apostolske nuncijature objavljenom u utorak, 14. veljače, u podne, kaže se da je papa Franjo imenovao nadbiskupom koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije mons. Dražena Kutlešu, dosadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa. U idućoj rečenici kaže se da je mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, imenovan apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske nadbiskupije.

Poznavajući procese u Crkvi, nije realno da bi Papa 9. veljače još razmišljao o tako važnoj odluci (koja će biti priopćena četiri dana kasnije). Prije bih rekao da se tu razgovaralo i o posljedicama odluke da nadbiskup Kutleša, nedavno ustoličen u Splitu – službu splitsko- makarskog nadbiskupa preuzeo je 13. svibnja 2022., bude prekomandiran u Zagreb. Naime, u govoru koji je održao s privremene adrese na kojoj boravi nakon potresa koji je oštetio Nadbiskupski dvor, na broju 31 Kaptola, nadbiskup Bozanić je kazao da zahvaljuje papi Franji što je prihvatio njegovu prošlogodišnju zamolbu i sada Zagrebačkoj nadbiskupiji dodijelio nadbiskupa koadjutora, te je dodao: ‘’I zbog svoga narušenog zdravlja, jako želim da novi nadbiskup, koji nam je sada dân kao koadjutor, što prije preuzme potpunu odgovornost za svetu Crkvu zagrebačku.’’

Nuncij Lingua kazao je ovako: ‘’Zahvalan sam nadbiskupu Draženu Kutleši što je u duhu služenja i poslušnosti prihvatio odazvati se pozivu Svetoga Oca na ovu novu službu. Također mi dopustite, Vaša Eminencijo, da iskreno zahvalim Vama koji ste osjetili da nemate dovoljno snage nositi pastoralni teret tako velike i zahtjevne Nadbiskupije, osobito u ove posljednje tri godine između potresa i covida-19, te imali mudrosti zatražiti pomoć, olakšavajući tako proces razlučivanja u vezi s izborom Vašeg nasljednika. Sveti Otac odlučio je osigurati buduće upravljanje ovom Nadbiskupijom poslavši iskusnu i uglednu osobu, nedavno izabranog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, koji će zasigurno moći nastaviti tradicionalnu i cijenjenu vjernost ove Crkve Apostolskoj Stolici po uzoru na blaženog Alojzija Stepinca koji je za ovo žrtvovao svoj život.’’

Unatoč nekim oštrim komentarima na račun nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše, a o njima moram nešto ovdje kazati, istina je, očito, sljedeća: 1) Nadbiskup Bozanić je bolestan; 2) Situacija je takva da kardinal Bozanić traži od nasljednika da ‘’što prije preuzme potpunu odgovornost’’; 3) Papa Franjo je ozbiljno promislio slučaj i odredio za nasljednika ‘’iskusnu i uglednu osobu’’; 4) K tomu i čovjeka koji predsjedava katoličkim episkopatom u Hrvatskoj, te 5) Na stolicu zagrebačkih nadbiskupa dolazi osoba u koju Sveta Stolica ima potpuno povjerenje.

Šokantno je, stoga, čitati u novinama nevjerojatne konstrukcije novinara koji si daju za pravo pisati o crkvenim stvarima, a ne umiju savladati ni najjednostavnije podatke. Tako novinari Jutarnjeg lista Robert Bajruši i Tomislav Mamić pišu u članku objavljenom u subotu „Kako je imenovanje Bozanićevog nasljednika šokiralo Kaptol“: „Preskočili su nas, nevažni smo!’’ Nadalje, među inim nebulozama, navode da je riječki nadbiskup Mate Uzinić ‘’Imoćanin’’! Nije, nego je nadbiskup Mate porijeklom iz sela Dubrava u nekadašnjoj Poljičkoj republici, iznad Omiša. To se zaista mora znati ako pretendiraš na to da se vjeruje kojekakvim anonimnim izvorima koji larmaju protiv Kutlešina dolaska u Zagreb. Pak, ako larmaju, znate li zašto je to? Zato što se jedna „afera prebendari“, o kojoj smo u Nacionalu in extenso prvi pisali, Kutleši nikada ne bi dogodila i zato što će taj korektan i za Svetu Stolicu pouzdan administrator eliminirati sivu zonu u kojoj pluta mnoga kaptolska gospoda. Došlo je vrijeme transparentnog poslovanja. Ili, pak, kako je moguće da novinar Slobodne Dalmacije Ivan Ugrin (taj je barem boravio u splitskoj bogosloviji i poznaje strukturu i dinamiku Crkve) ne zna da je Josip Bozanić rodom iz Vrbnika (premda je rođen u Rijeci), nego piše da je iz Omišlja?! Ne treba se čuditi kada isti novinar optužuje sve biskupe za ‘’susramlje’’ (‘’Je li se vrh Crkve u Hrvatskoj ogriješio o Statut? Nadbiskup Kutleša je koadjutor i nije legitiman predsjednik HBK-a’’, Slobodna Dalmacija, 18. 2. 2023.) jer ‘’od Pape novoimenovani nadbiskup koadjutor zagrebački Dražen Kutleša na čelu je Hrvatske biskupske konferencije (HBK) suprotiva njenom Statutu koji jasno ističe u početnim točkama da se predsjednik HBK-a bira između dijecezanskih biskupa na mandat od pet godina’’. Halo?! Dokle smo došli u nepoznavanju crkvenog i općeg prava? Mons. Kutleša izabran je 18. listopada 2022. za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije s pozicije dijecezanskog biskupa, po svemu sudeći, prema nekoj praksi da predsjednici budu prvo oni koji su nadbiskupi (pa su to bili nadbiskupi Zagreba, Đakova i Zadra, a u liku Kutleše red je došao i na Split). Potpuno lege artis. U trenutku ove čudnovate konstrukcije novinara Ugrina, Kutleša još uvijek ima sva prava dijecezanskog biskupa porečkog i pulskog (jer administrira tom biskupijom), do skorog dolaska dosadašnjeg biskupa u Kotoru Ivana Štironje (Papa ga je odlučio prebaciti u Istru). Koliko ima toga neurednog i neukusnog u pisanju tih novinara, govori i ovaj dio teksta u Slobodnoj Dalmaciji: „… pa se sad poznata himna može pjevati s novim stihovima: Krasna zemljo, Herceg Istro mila…“ (I Štironja je Hercegovac, kao i Kutleša, zašto bi to bio grijeh?)

‘’Imaš osjećaj da se malo srami. Nema u njega velike galame ko u Zdravka Mamića – on je isto naš, iz Zidina mu je ćaća – do velike pozicije ne dolazi se galamon. Kad ti samo galamiš, svak klima glavon, al te niko ne sluša. Tiha voda brig dere! I onda svak mora dobro uši naćulit da te čuje. To ti je psihologija’’, kaže jedna gospođa iz Kutlešina sela Prisoje, općina Tomislavgrad, na obali Buškog jezera. I bit će da je tako. Nadbiskup Kutleša možda će nas nervirati jer je tih ili jer nije sklon novinarima i medijskim nastupima. Pa, Bože moj, i to se da naučiti. Pogledajte nadbiskupa Uzinića. Ali da ćemo se sada rugati „dotepencu“ ili „kuferašu“? Zar to u godini Gospodnjoj 2023.? Zar treba svakoj osobi pojasniti kako kadrovira Sveta Stolica? Valjda nećemo trebati. Ali ne bih rekao, ne na temelju pročitanog (a ima se što i pročitati, teško promašuju oni koji tvrde da je Kutleša tabula rasa), ne na temelju njegovih govora, poput onog na otvorenju 63. Teološko-pastoralnog tjedna, u utorak 24. siječnja 2023., u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, ili propovijedi, poput one nedavne na slavlju svetog Tripuna 5. veljače u Kotoru.

„Vjerodostojnost kršćana često je potkopana nesposobnošću da vjeru utjelove i učine prisutnom u svome životu. Nema dosljednosti između onoga za što kažemo da vjerujemo i onoga što činimo. Moramo primijetiti da vjera često nije osobna i proživljena stvarnost, već samo uspomena, sjećanje na djetinjstvo, na roditelje, baku i djeda koji su išli u crkvu. Ali od uspomena i kamenih spomenika se ne živi, „a pravednik će od vjere živjeti“ (Rim 1,17). Život vječni, uskrsnuće tijela, prima se po vjeri plodnoj djelima. Mnogi problemi danas proizlaze upravo iz tog loma: vjere koja se ne pretvara u djela. Ponekad postoji tendencija da se vjera, a time i Bog, potisne u privatnu sferu, gdje joj se ne daje nikakva osobita važnost. Vjera više nije bitna na osobnoj ni na društvenoj razini, a to je zapravo i razlog zbog kojeg smo izgubili identitet kao pojedinci, kao narod i kao vjernici katolici. Tko je gradio ove prekrasne crkve i ovu katedralu sv. Tripuna? Vjera. Tko je podizao mnogobrojne obitelji? Vjera u Božju providnost. Tko je slavio nedjeljnu svetu misu, ispovijedao se, sklapao kršćanske brakove, krstio djecu? Vjera u srcima. Tko je svjedočio Boga, pa i pod prijetnjom gubitka posla, građanskih i političkih prava i pod prijetnjom za osobni život i život svoje djece? Vjera u Krista uskrslog i živog. A što gradi naša tzv. vjera u 21. stoljeću? Crkve pretvaramo u muzeje ili još gore, kao na Zapadu, u disko-dvorane i kafiće. Bog nam više nije potreban. Ili stvaramo božanstva po vlastitom ukusu kojima više nisu potrebni prostori za slavlje sakramenata…“ Tako govori budući zagrebački nadbiskup.

U šturom priopćenju Apostolske nuncijature, objavljenom 14. veljače u podne, kaže se da je papa Franjo imenovao mons. Dražena Kutlešu nadbiskupom koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Ja vam, pak, kažem da je vjera za većinu u Europi postala irelevantna i da o tome Sveta Stolica vodi računa šaljući nadbiskupa Kutlešu u Zagreb. Predsjednik Francuske biskupske konferencije i nadbiskup Reimsa Éric de Moulins-Beaufort nedavno je kazao da je Katolička Crkva u Francuskoj, osobito od 2021., potresena otkrićima seksualnog zlostavljanja te je od tada na putu ponovnog vrednovanja i kritičkog preispitivanja. Crkva (mnogima) više nije majka koja osnažuje ljude da žive u Duhu. „Možda je jedini mogući znak, koji kao Kristova Crkva možemo dati, to da svoj put nastavimo ponizno. Moramo se pobrinuti za pogođene osobe te im vratiti njihova prava gdje god je to moguće. Nema opravdanja za ovo što se dogodilo“, rekao je nadbiskup Reimsa.

U Hrvatskoj mi dobro znamo da autoritet može pokvariti ljude – to vrijedi i za Crkvu, i za društvo, i za cijelo čovječanstvo. Kutleša želi, kao i papa Franjo, biti predvodnikom Kristove Crkve, a ne Crkve moći! Kristova Crkva će stoga voditi brigu o vremenitim dobrima, odgovorno će se prema njima postaviti, osobito jer taj novac većinom daju hrvatski građani, mnogi od njih i bez da ih se pita za privolu (o nužnosti da konačno poštujemo izbor ljudi govorim, hvala na pitanju). Kristova Crkva sluša glas sviju, osobito onih najslabijih. Kutleša u ruke dobiva mjesnu crkvu koja je prošla Sinodu i koja je rekla (valja čitati!) da ne možemo tražiti sreću u sve očitovanom osjećaju nesreće koji nas prati, u svojoj nesposobnosti za zajedništvo i organizirani rad za opće dobro, u rastu nasilja i netrpeljivosti. Bit će, naslućujem, jako zanimljivo pratiti proces u kojem se doktor kanonskog prava mora otvoriti teološkom pluralizmu koji želi vratiti mnoga pitanja do sada gurana u stranu: „Kako napraviti otklon od krutog juridičkog dogmatizma, a prema aktualizaciji tradicionalne katoličke teološke baštine, poštujući crkveni nauk, ali ulazeći u stvarnosti problematike i izazova početka 21. stoljeća?“ (Ivan Macut, ‘’Ogledi o teologiji pape Franje – Izabrana pitanja’’, Služba Božja, Split, 2022., str. 6-7).

Želeći nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću da bolest podnese što je moguće lakše, radujem se nadbiskupu koadjutoru i s nadbiskupom Matom Uzinićem, njegovim generacijskim kolegom, kažem: „Obvezni ste da budete svima nama predvodnik u izgradnji misijske Crkve, Crkve izlaska, Crkve otvorenih vrata, siromašne Crkve za siromašne, Crkve obitelji, Crkve poljske bolnice, Crkve koja vida rane, Crkve koji širi svoj prostor, Crkve dijaloga, sinodalne Crkve… Ukratko, Crkve kakvu propovijeda i kakvu pokušava graditi papa Franjo.“ Imamo poruku Evanđelja koja je važna za Europu i možemo se usuditi živjeti Evanđelje u svakom pogledu, i u političkom i u socijalnom smislu.