Zagrebačka nadbiskupija objavila je na Badnjak, u subotu, 24. prosinca, izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koje su stupile na snagu na svetkovinu Rođenja Gospodnjega, na Božić, 25. prosinca 2022. godine. Navedenu odluku priopćio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić prigodom završetka Druge sinode u svetištu Majke Božje Bistričke u subotu 1. listopada 2022. godine. Budući da izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije obvezuju sve članove Božjega naroda u Zagrebačkoj nadbiskupiji, tekst izjava i odluka Druge sinode objavljen je na mrežnim stranicama Nadbiskupije. Riječ je o dokumentu koji ima 378 stranica ne uzimajući u obzir dodatke: poruke pape Franje u prigodama početka i završetka zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, četiri sinodske homilije, kratak povijesni pregled od Prve nadbiskupijske sinode (1925.) do danas te povijesni pregled sinodskoga procesa Druge nadbiskupijske sinode. Da bi ga se u cijelosti razumjelo, dokument valja čitati s drugim materijalima, među kojima su svakako najvažniji sljedeći: Nadbiskupijsko savjetovanje – građa za predsinodske rasprave u zajednicama vjernika, Radni dokument, Prijedlozi (propozicije) Sinode i Monografija o Sinodi.

Mjesna zagrebačka Crkva sebi tako, nakon dvadeset godina sinodskog rada i propitkivanja, obnavlja stare i postavlja nove pastoralne ciljeve, u duhu vremena. Autor predgovora, nadbiskup Josip Bozanić, smatra da će svatko tko se bude pobliže koristio tim dokumentom iz samoga njegova ustroja lako moći razabrati stavljene naglaske. Uvodni dio odnosi se na crkvenost kao jedan od najvažnijih ključeva za razumijevanje Dokumenta. Središnji dijelovi, odnosno četiri tematske cjeline na kojima se sinodski proces osobito zadržao, ovako su raspoređeni: o evangelizaciji, o slavljenju Kristova otajstva, o zajedništvu poziva i poslanja Crkve zagrebačke te o djelovanju naše mjesne Crkve u hrvatskome društvu. Zaključni dio posvećen je sinodalnosti kao hodu Crkve koji je način življenja Crkve u svjetlu uviranja dijecezanske Sinode u sinodalni hod sveopće Crkve koji je u tijeku. Zbunjujuća je velika greška priređivača, što i Bozaniću i tajniku Sinode dr. Denisu Bariću nije zapelo za oko, loše opisano kazalo baš kod ključnog dijela (o sinodalnosti kao hodu Crkve). Elem, sinodalnost je pojam koji dolazi od grčke riječi sinoda (zajednički hod) i pretpostavlja da pastiri i predvodnici zajednica osluškuju što vjernici, kao Božji narod, žele i potrebuju. Sinodalnost je ujedno i osluškivanje “znakova vremena”.

Za potrebe ove kolumne zaustavit ćemo se tek, jer to se tiče direktno nas, kod sedmog poglavlja u četvrtom dijelu Dokumenta (onaj o djelovanju mjesne Crkve u hrvatskome društvu), a koji ima naslov “Crkva i mediji” (od str. 344 do str. 351). Zašto?

Jer ako je to što u tom dijelu piše ono što su vjernici Zagrebačke nadbiskupije (sa svojim vjeroučiteljima i svim pastoralnim radnicima, đakonima i svećenicima) izjavili kao potrebno, to znači da se nadbiskup Bozanić do sada ponašao potpuno suprotno ciljevima Sinode. Zagrebačka nadbiskupija, piše u dokumentu (str. 346), traži zaokružen, cjelovit, a ne djelomičan pristup medijima, koji nosi specifičnu crkvenu razliku i koji je sposoban nositi pastoralni plan u tome području. “U tome je razvidna dinamičnost sa spremnošću da se, na jasnim temeljima i uporištima, neprestano preispituje i revidira konkretnost djelovanja, za što su potrebni personalni, organizacijski i tehnički preduvjeti.” Lijepo napisano. No kako stojimo u praksi?

Bez obzira na to kakva se slika Crkve želi stvoriti u medijima i da su slijedom različitih namjera svi članovi Crkve, a posebno zaređeni službenici, pod povećalom javnosti, uvijek je važno živjeti vjerodostojno i ostvarivati svetost u životu. Vjerodostojnost komunikacije najviše ovisi o autentičnosti komunikatora. Eh, tu smo. Premda tek treba očekivati plodove stvorenog studija komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i formacije u bogosloviji i drugdje, jasno je da Bozanić nije ni bio sposoban i voljan niti je znao, premda je imao prilika, odgojiti medijski pismene i “vjerodostojne svjedoke Radosne vijesti koji će svojim primjerom komunicirati ljepotu i snagu zajedništva s Kristom, a ujedno razvijati unutarcrkvene odnose i razgovore kao trajan izazov za autentičnost života Nadbiskupije”.

Bozanić je, u stalnom strahu od medija, sebe skrivao od novinara te zatvorio nadbiskupiju od javnosti, i to do te mjere da se odgovori iz Nadbiskupskog duhovnog stola nikako ne mogu dobiti niti očekivati. Svi znamo da možemo navesti svega nekoliko nastupa nadbiskupa Bozanića u svjetovnim medijima od 4. listopada 1997., kada je preuzeo vodstvo Nadbiskupije, do danas i da je to šokantno u odnosnu na ponašanje njegova prethodnika, nadbiskupa drage i svete uspomene Franje Kuharića, do kojeg su i ovdje potpisani novinar i mnogi drugi mogli doći bez ikakvih poteškoća i dobiti adekvatnu pažnju. Uvijek ću pamtiti jednu žalosnu konstataciju pokojnog akademika Ivana Supeka, koji mi reče da nije nikada od Bozanića dobio odgovor na brojna privatna pisma koja mu je poslao! I bilo je više odličnika koji su mi se tako žalili na Bozanića. Odnos Crkve prema medijima uvijek je dinamičan, a u njemu se ne zanemaruje stvarnost u kojoj živimo, nego se u nju dublje proniče, veli Dokument. Bozanić na čelu zagrebačke mjesne Crkve pokazao se kao medijski potpuno nekompetentan i loš primjer: nije bio ni sugovornik ni prijatelj novinara.