Kao bivši bogoslov Riječke nadbiskupije i kao ekspert religiolog, a nešto znam i na temelju svog života, dakle, osobnih iskustava, moram reći: ne griješe oni koji smatraju da je to o čemu Nacional piše fenomen koji zahvaća sve biskupije. Stoga, ako se na adekvatan način – i to hitno, i to izvanredno – ne oglasi predsjednik HBK-a, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, ako HBK ne poduzme ozbiljne i žurne mjere, već odgodi do ad Calendas Graecas, s pravom ćemo moći zaključiti da HBK bojkotira papu Franju i provodi mjere zataškavanja koje se zaista mogu usporediti s nekadašnjim stanjem u Nadbiskupiji Boston. Svejedno, dužni smo pojasniti da sve dok uživa Papino povjerenje, pojedini (nad)biskup zadržava suverenost nad predmetima svoje dijeceze. Čak i kada je poneki počinitelj prestao biti svećenikom, (nad)biskup ima obavezu, u prvom redu, prema žrtvama zlostavljanja, a onda i prema zajednici vjernika i prema široj javnosti.

Odgovori koje je nadbiskup Mate Uzinić dao prije tjedan dana, na tiskovnoj konferenciji u Rijeci, nisu konačni. Sam nadbiskup na više načina izjavljuje da ‘’ide dalje’’: “Mi imamo jedan dogovor na razini Hrvatske biskupske konferencije da bismo zapravo trebali pokušati otkriti kakvo je stvarno stanje. Osobno neću odustati od toga, a ako ne uspijem, jasno ću dati do znanja da se povlačim zato što nisam uspio.” ‘’Da se povlačim’’ može značiti i da će napustiti položaj unutar HBK-a, koordinatora Povjerenstva HBK-a za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, ili se čak zahvaliti Papi na položaju u episkopatu. Ovo drugo nije šala. Mons. Uzinić shvaća da su njegov ugled i vjerodostojnost dovedeni u pitanje pisanjem Nacionala. Ljestvica je, nakon slučaja Sotin i iznuđene isprike nadbiskupa Đure Hranića, strahovito podignuta. Rukovođenje tom aferom zaista može biti test opstojnosti Mate Uzinića u HBK-u. U najmanju ruku, ako kao koordinator Povjerenstva HBK-a za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba ‘’ne uspije’’, pred kolegama i medijima, uglavnom, loše će se provesti.

Kada sam napisao da neka saznanja imam iz svog životnog iskustva, moram navesti da sam bio bogoslov u Rijeci i da su neki od prozvanih predatora meni bili profesori na Teologiji, druge neke znam iz tih godina života u Rijeci. Milan Šimunović mi je predavao predmete vezane uz pastoral. Milan Špehar, čije se ime pretvorilo u sinonim teške pedofilije i koji je postao najviše pozicionirani svećenik terećen za to zlo, a i prvi koji je to priznao (Nacionalu, možda zato su ti predmeti otišli u zastaru), predavao je duhovno bogoslovlje i ekumenizam. Špehara se tereti da je bludničio na 13 maloljetnika, optužen je da je zlostavljao 13 dječaka u rasponu od 6 do 13 godina. Kada je mons. Uzinić izgovarao tu činjenicu, baš kod konstatacije da je najmanja žrtva imala samo šest godina, slomio se. Po mom dubokom uvjerenju i po snimci tog dijela presice, Uzinić je iskreno doživio neku vrstu sloma: premda je priznao da je dulje znao za detalje, naknadna spoznaja o karakteru zlodjela prema tako mladoj žrtvi i mene bi pred kamerama slomila. Što sve čuva Uzinić u svojoj svećeničkoj savjesti, kao ispovjednik, mogu samo nagađati, ali moram vam kazati o tom svom iskustvu. Prvi put sam progovorio dok sam pisao autobiografsku knjigu ‘’Argentinski roman’’.

Ne, ne vidim na svom licu strah, zebnju ili nelagodu. Vidim jednu sasvim drugu osobu, nekoga koji je potisnuo patera N. te kao da ne pamti više njegovo dahtanje na svom vratu dok je pitao: ‘’Reci, Drago, s povjerenjem, jesi li masturbirao, tu…?’’ Pa bi njegova ruka klizila od moga koljena prema preponama. Ali znam, sada kada u novinama gledam sliku Milana Špehara, znam, jer ta me slika strašno podsjeća na patera N, znam tu negdje gdje se vrat spaja s leđima, znam kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo iz desnog oka, znam da moram napisati ovaj tekst.

Mišići lica su napeti. Pater N. je davno umro, a i dovoljno sam star da shvatim kako je jedino vjera u čovjeka ono što nas drži otvorenima svjetlosti. Pa ću se onda otvoriti. Odista intimno. I mene je, dakle, pipao svećenik dok sam još bio dijete. Zašto to moram ispripovijedati? Zbog sebe, zbog vjerodostojnosti ove kolumne. Jer i to je svjedočanstvo o mojem životu.

Dogodilo se to 1974. Bilo mi je dvanaest i pol godina. Tu nije pomagao katekizam koji se tada bubao napamet (inače ništa od prve pričesti i krizme). U sedmom razredu osnovne salezijanske škole ‘’Papa Lav XIII.’’ u Buenos Airesu morali smo redovito svakoga tjedna ići na ispovijed. Čekamo svoj red da uđemo u ispovjedaonicu u čijem mraku sjedi pater N. Stižem i ja. I svaki put iznova: vonj, ustajali zrak, jedna ruka na mojoj nozi, klizi, druga oko mojega vrata, koji se stišće, koji bi puknuo, raspao se, pobjegao, ali ne može jer ga ruka drži, ta ista desna ruka koja će kasnije napraviti znak križa da bi odriješila maloga pokajnika. I vonja pater, i vonjaju mu usta, odmah pored mojega uha do kojega stižu sitne kapljice dahtanja – traju cijeli mrak, dulje i teže nego Božja šutnja. Gledam fotografije toga Drage da vidim ima li na mom licu traga muke ovdje opisane. Ne vide se strugotine, ali znam da su tu. Treba umjeti iskreno govoriti o sebi, pa i o svojim sjenama, da nam se srce pročisti kako bismo znali gledati. Da si pružimo priliku da nas više ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje, i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.