Hina je zatražila od riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, koji je i predsjednik Povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, da prokomentira stanje u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj u povodu objave hrvatskog prijevoda obraćanja novinarke Valentine Alazraki papi Franji i predsjednicima biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Ona je u Vatikanu u veljači 2019., na skupu posvećenom zaštiti od zlostavljanja, predložila Katoličkoj Crkvi tri mjere. Meksička novinarka, dugogodišnja dopisnica iz Vatikana, istaknula je tada koliko je važno da Crkva stavi žrtve na prvo mjesto, dopusti da je savjetuju ljudi i izvan Crkve te profesionalizira svoju komunikaciju. Nadbiskup Uzinić rekao je da podržava sva tri zaključna savjeta istaknute vatikanistice i ističe da su oni primjenjivi na cijelu Katoličku Crkvu, a i šire.

“Staviti žrtve na prvo mjesto znači u prvom redu čuti ih, saslušati ih, susresti ih. Jedino ako žrtve stavimo na prvo mjesto, bit ćemo vjerodostojni kada kažemo da smo odlučni iskorijeniti pošast zlostavljanja”, kaže nadbiskup Uzinić. “Mnogi koji su doživjeli zlostavljanje kažu da ih nitko iz Crkve nije želio čuti te su na neki način bili prisiljeni progovoriti kroz medije. Upravo su zahvaljujući novinarima brojni slučajevi izašli na vidjelo jer je to bio jedini način da se glas žrtava čuje, da se pokrenu istrage, da se ohrabre drugi da progovore te da se spriječe daljnja zlostavljanja”, dodaje, uz napomenu da oni koji su počinili zlostavljanje i oni koji su svojim postupcima omogućili da se zlostavljanje dogodi, moraju odgovarati za svoje postupke.

Podsjeća da je papa Franjo u apostolskom pismu iz 2019. „Vos estis lux mundi“ (Vi ste svjetlost svijeta) odredio da biskupije moraju u roku od godinu dana uspostaviti javne, stalne i lako dostupne sustave za podnošenje prijava. U Hrvatskoj su na temelju tih uputa osnovani Povjerenstvo HBK-a i metropolitanski uredi za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba te su određeni biskupijski i nadbiskupijski povjerenici za njihovu zaštitu. Određeno je da se na biskupijskim mrežnim stranicama objave kontakti na koje se žrtve mogu javiti. “Na razini HBK-a uskoro planiramo objaviti dva priručnika za učitelje, odgojitelje i pastoralne radnike o dobrim praksama u prevenciji zlostavljanja i zaštiti maloljetnika”, najavljuje Uzinić. Međutim, ističe, “nije dovoljno samo stvarati strukture, nego je potrebno da i sami biskupi susretnu i čuju žrtve”. Podsjeća da se i sam papa Franjo redovito susreće sa žrtvama u Domu svete Marte i da to smatra jednim od svojih prioriteta. “Ne možemo govoriti ako nismo saslušali žrtve, ako nismo podijelili njihovu bol, ako nismo dotakli rane koje su zlostavljanja nanijela ne samo njihovim tijelima, već i njihovim umovima, srcima i  vjeri”, kaže. Podržava prijedlog prema kojem bi Crkva trebala imati komunikacijske stručnjake na svim razinama i da ih treba slušati kada joj govore da je uvijek bolje informirati nego šutjeti i zataškavati. “Šutnja košta mnogo više od suočavanja sa stvarnošću i njezina iznošenja u javnost. Zbog čuvanja dobrog glasa i ugleda stvarana je nerealna slika Crkve koja pogađa one koji su doživjeli zlostavljanje, ali i ostale vjernike”, dodaje. Smatra da je u svakom trenutku potrebno dati informacije, a prije svega da treba brzo reagirati.

“Mislim da mi u Hrvatskoj djelujemo previše reakcionarno, i to uglavnom na razini priopćenja, ako i to”, ocjenjuje. Osim pravne komponente, dodao je, “potrebno je da u komunikaciji dođe do izražaja i ona ljudska i evanđeoska, da uistinu vidimo osobu, budemo transparentni i priznamo pogreške. Dok ne priznamo što se dogodilo, povjerenje će biti narušeno i nećemo moći krenuti dalje”, ističe. Za sada u HBK-u nemaju podatke o broju osoba koje su prijavile zlostavljanje. Koliko nam je poznato, članovi HBK-a nisu se susreli s nekom od žrtava zlostavljanja (naprimjer sa žrtvama bivšeg fratra konventualca u Splitu) premda je poznato, znamo iz mnogih svjedočanstava, pa i Pape, da su ti susreti puno značili žrtvama.

U razgovoru, pak, za Jutarnji list Mate Uzinić iskreno i autokritički progovara o kleru. “Crkva je sastavljena od ljudi. Slabih i grešnih. I Crkva ima ljude koji imaju svoje interese, svoje poglede… Možda se sve to intenziviralo u našem vremenu zato što su nam informacije dostupnije. Više znamo i doznajemo o svemu. U ‘globalnom selu’ ne može se više ništa sakriti. Tako i ono što dobro činimo, kao i ono loše, nije više samo lokalnog karaktera. Utječe na sve druge… Mi svećenici trebali bismo biti svjedoci, svjetlo ovoga svijeta. Biti sol zemlje, kako nas poziva Evanđelje. No – nismo. Zarazili smo se istim interesima koji su u svijetu. Naprimjer, taj interes koji je u svjetovnim odnosima utječe na skandale kad su izbori. Pojavljuju se podmetanja, korupcija. To, nažalost, znade zaraziti i neke ljude u Crkvi. Ne bih generalizirao…”

Katolička Crkva je na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušila nacionalnim, zamračila ih je nacionalnim zastavama i grbovima, ušutkala je proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica. Ako tomu dodamo ovu nesposobnost slušanja o kojoj govori nadbiskup Uzinić i kapilarnu korupciju koja postoji kod onih koji klerički status doživljavaju kao alat za afirmaciju moći i vlasti, a ne za služenje, onda dobivamo Crkvu koja ne propovijeda, koja nije milosrdna i ne može biti ni korisna ni društveno relevantna.