U nedjelju, 8. rujna, održano je 301. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Misu je predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji je tom prilikom morao podsjetiti vjernike na velebnu misu i propovijed svetog Ivana Pavla II. održanu prije trideset godina na Zagrebačkom hipodromu (papa je stigao u Zagreb 10. rujna, a misu je slavio 11. rujna 1994.). Ali Kutleša je izabrao šutnju. Stava sam da je o toj obljetnici trebalo progovoriti, naime, o prioritetima koje je Ivan Pavao II. stavio pred zagrebačku Crkvu, odnosno, cijelu Crkvu na našim prostorima (a o čemu je Kutleša dužan voditi računa i kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije). Međutim, Kutleša je odlučio prešutjeti važnu godišnjicu i o krucijalnim papinim riječima nije rekao ni riječi. A da se mogao sjetiti obljetnice, govori činjenica da se u propovijedi u Mariji Bistrici prisjetio još jedne važne obljetnice, doduše, samo jednom rečenicom: „Na ovom mjestu prije točno 40 godina održan je i Nacionalni euharistijski kongres kada smo se s ponosom spominjali 13 stoljeća kršćanstva u našem narodu.“

Prešućivanje mise Ivana Pavla II. na Zagrebačkom hipodromu, treba reći, tradicija je tijela Zagrebačke nadbiskupije, počevši od Ureda nadbiskupa i nadbiskupova tjednika Glasa Koncila, koji je tu misu potpuno prešutio već 1995. na prvu godišnjicu prvog papina posjeta Hrvatskoj! Zašto je ta papina misa toliko „neugodna“? Zato što je Ivan Pavao II. osudio nacionalizam i pozvao Hrvate na bratstvo sa Srbima. Papa je stao zagovarati bratstvo, suživot i oprost, što zagovornici hrvatskog kleronacionalizma ne vole, pa ni danas. Zato Kutleša šuti. On misli da je OK zagovarati Stepinca, ali da nije OK osuditi ustaštvo, ustaške zločine, nove i stalne neoustaške eskapade i izraze mržnje prema Srbima.

Da vidimo što je sporno u navedenoj papinoj propovijedi pred 700.000 Hrvata katolika tog 11. rujna 1994. Na toj povijesnoj misi na Zagrebačkom hipodromu (bio sam tamo) Hrvatsku je smjestio na Balkan ravno 11 puta. Kutleši i Glasu Koncila, inače, diže se kosa na glavi od pojma „Balkan“. Zatim je papa kazao i ovo: „U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, centralne i zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.“

Papa je koristio metaforu o rijekama koju mu je sugerirao Predrag Matvejević. Ali bitno mu je bilo kazati ovo, što je ključno: „Vrijeme je da zagrebačka Crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.“

Kutleši, očito, ne odgovara što je Ivan Pavao II. trasirao put „jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati“. Koliko je Kutleša u krivu, govori odluka da prešuti čak i to, naime, da taj put jedinstva i mira „iziskuje sam razbor, još prije vjere“. Papa pita „nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?’’ ali Kutleši bratstvo sa Srbima i drugim narodima Balkana nije važno. Jer da jest, davno bi se on ispričao za zločine katolika ustaša i ne bi nijemo promatrao neoustaške ispade ovdašnjih mladih katolika.

Prešućujući te riječi, Kutleša se legitimira kao netko tko opstruira, a ne kao netko tko gradi. Koje li sramote da ti smetaju riječi: „U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!’’

Narodi ovih krajeva, znamo, međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? „Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima!“ reče Ivan Pavao II.

Ako nam je Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. „Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti (ovo naglašavam: Papa reče da je bratstvo važnije od hrvatstva!) postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje sva ljudska stvorenja. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.“ Neprihvatljivo mi je da je zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK-a odbio naglasiti načela bratske solidarnosti, da se po njima ne ravna. Nevjerojatan je taj Kutleša, nevjerojatan!