Poruke koje smo mogli čuti proteklih dana, bile „za dom spremni“ s lica i „Jure i Boban“ s naličja ili „za dom spremni“ kao pismo, a „Jure i Boban“ kao glava jedne te iste kovanice, kako su Milorada Pupovca i mnoge druge, mene među njima, u toj stvari naučili „navijači“ s Trga Franje Tuđmana u Kninu i „ljubitelji glazbe“ s Gospina doca u Imotskom, tamo gdje je od ustaške ruke „stradao“ i Tin Ujević, idu i na teret hrvatskih (nad)biskupa, rekao bih i na cijelu Hrvatsku biskupsku konferenciju. Badava smo čekali da se od „ustašijade“ u Kninu i Imotskom ograde šibenski biskup Tomislav Rogić – odnosno, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić – kada se već nisu oglasili župnici u spornim mjestima. Dogodilo se isto što i kada su pokojni zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić i sisački biskup Vlado Košić dali potpise za ideju da se ustaški pozdrav „za dom spremni!“ uvede u redovnu uporabu u Hrvatsku vojsku – kolege u episkopatu su zašutjeli, oportunistički. Ne može se kazati da baš svi (nad)biskupi podržavaju ustaški rivajval, ali šutnjom pristaju da se Hrvatsku valja u ustaško blato i šokantno je to kako nijedan, ama nijedan (nad)biskup nije smatrao važnim ograditi se od toga što se dogodilo u povodu godišnjice „Oluje“ u Kninu, gdje su ustašovali nogometni navijači (tim više što su masovno vrijeđali braću i sestre pravoslavce), i u Imotskom gdje su ustašovali mladi ljudi obaju spolova, često noseći na prsima oznaku koja je slavila ustaške koljače koji su u doba NDH tamanili Srbe („Kroz Imotski kamioni žure“). Ta naša omladina, katolički sakramentalizirana, vjeronaučno odgojena, koja pjeva Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, slika je i prilika episkopata čiji se evangelizatorski rad treba opisati kao teški promašaj. Neslavni saldo, ta ustaška galama, prati i apostolskog nuncija Giorgija Linguu, koji se polako pakira i napušta Hrvatsku: morao je, mogao je, da je želio, ostati vjeran kardinalu Pietru Parolinu, državnom tajniku Svete Stolice, o čemu smo svojedobno pisali (studeni 2017.), u namjeri da „prišarafi“ biskupe i dovede ih pameti zapovijedajući im da se okane podržavanja brutalnog nacionalizma.

Najodgovorniji u episkopatu, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, jer je predsjednik HBK-a može laprdati o Stepincu do sudnjega dana, ali istina je sljedeća: Kutleša se profilirao kao kompromiser koji nema petlje uvesti reda u episkopatu, a u HBK-u je nered jer profesori teologije upozoravaju da je pastoral katastrofalno loš i da su rezultati grozni, o čemu najbolje svjedoči ponašanje raspjevane katoličke mladeži koja slavi Juru i Bobana. Kutleša i društvo u episkopatu, a tu se misli i na umirovljene predsjednike HBK-a, osobito na Josipa Bozanića i na Želimira Puljića, kumovali su omladini, raspjevanim mladim katolicima koji vrijeđaju pravoslavne vjernike („Tko ne skače, taj je pravoslavac“) i slave ustaške koljače (simbolizirane u „crncima“ Crne legije, Juri i Bobanu).

„Žao mi je ako poneki glasovi ponekad mogu biti izvan zbora, ali tu trebamo biti strpljivi i ići naprijed. Povijesne činjenice ne mogu se premostiti od danas do sutra“, kazao je na presici kardinal Parolin nakon što je na zatvorenoj sjednici (s koje nam je insajderski glas rekao da je Košić bio crven kao paprika) izribao sisačkog biskupa. Vatikanska diplomacija ustašluk među biskupima naziva „glasovima izvan tabora“, a nesposobnost hrvatskog episkopata da bude suveren i pokajnički usmjeren – što je papa Ivan Pavao II. zatražio prije skoro 30 godina na misi na zagrebačkom hipodromu – naziva „sporošću u premošćivanju povijesnih činjenica“. Mi, pak, nemamo vremena za diplomatske finese niti su hrvatski (nad)biskupi zaslužili da ih se fino tretira. Treba im istinu istresti pred lice: da su potpomogli da se ovo naše društvo ponaša pogano, da Hrvati bogohule, da kradu i masovno lažu. Gdje god se vidi taj grubi nemoral, a posebno obeshrabruje kada se nemoralno ponaša tek katehizirana omladina, tu vidimo rukopis hrvatskih (nad)biskupa.

Možda nije posve primjereno generalizirati i nacionalistički ekstremizam dvaju biskupa pripisati kao karakteristiku cijeloj Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj. U toj Crkvi istovremeno, sasvim sigurno, djeluju vrlo savjesne osobe, u mnogim segmentima i uzorni ljudi. No upravo zato, zbog tog Košićeva (i Pozaićeva) istupa, zbog tereta koji su na sebe prihvatili svi članovi episkopata, šutnjom tada, šutnjom sada, otvara se opet pitanje koja je bila namjera i što su željeli poručiti članovi episkopata kada su sisačkog biskupa izabrali ni manje ni više nego za predsjednika Vijeća HBK-a za nauk vjere?! Ja kažem da ludi nisu. Kažem da su bezobrazni, da od Pape rade budalu, a narod intelektualno i duhovno pustoše ne bi li nas vlast lakše šišala. Bilo bi primjereno da na fasadi zgrade HBK-a na Ksaveru osvane grafit „Glavni ustaški stan“ pa da znamo na čemu smo, da se ne lažemo više.

Pretjerujem? Baš me briga. Jer ovakvo ponašanje biskupa treba demaskirati. Dosta je više bilo! Ako nisu sposobni učiti i živjeti Evanđelje, neka pokupe prnje i odu odavde. Nije vam ugodno ovo čitati, gospodo (nad)biskupi? A zašto bi nama bilo milo podnositi vaš nerad, vaš kukavičluk, vaše nepoštivanje krvi žrtava, ama, ljudi Božji, triju genocida: nad Romima, nad Srbima i nad Židovima. Pa o čemu vi trkeljate na misama? Koga vi kanite više zavaravati? Pročitani ste. I opomenuti ste. Sram vas može biti.