Mnoštvo vjernika na Trgu svetog Petra čekalo je u redu u ponedjeljak, 2. siječnja, kada sam pisao ovu kolumnu, na ulazak u vatikansku baziliku kako bi odali počast Benediktu XVI. Otvorena je za javnosti u devet sati. Tijelo Josepha Ratzingera bit će izloženo tri dana, do sprovoda koji će se održati u četvrtak, 5. siječnja. Prijenos tijela Josepha Ratzingera iz samostana Mater Ecclesiae, gdje je preminuo u subotu, 31. prosinca, u 9.34 (16. travnja 2022. navršio je 95 godina), u baziliku, bio je u sklopu privatne svečanosti u sedam sati, a u baziliku je položen u 7.15. Kratki obred predvodio je kardinal Mauro Gambetti, nadsvećenik bazilike svetog Petra, a trajao je do 7.40. Desetak minuta prije otvaranja bazilike javnosti, počast Benediktu XVI. odao je talijanski predsjednik Sergio Mattarella. Čim je Benedikt umro, do njega je pošao papa Franjo koji je manje više sve šokirao kada je u srijedu, 28. prosinca, na općoj audijenciji, neočekivano pozvao na ‘’osobitu molitvu’’: ‘’Treba ga se sjetiti jer je veoma bolestan…’’ Da je bio bolestan smo znali, ali da je na umoru nismo.

Dakle, papa Franjo predvodit će ispraćaj i mnogi se pitaju kojim će se riječima oprostiti od Benedikta. Naime, počeli su pritisci na Papu ponavljajući ono glasovito – što se čulo i one večeri kada je umro Ivan Pavao II. – „santo subito“, što znači „svetac odmah“. I to bi bila tema naše kolumne: je li on svetac? Ne bi se reklo. Je li svetački živio tih skoro deset godina otkad se povukao u tihi život i molitvu u samostanu (koji je dao sagraditi Ivan Pavao II.) unutar zidina? Moguće. Hoće li se, možda, već početi pokazivati čudna izlječenja po zagovoru Josepha Ratzingera? Ne znamo, ali i to je moguće. Crkva poznaje i dobro pamti takve slučajeve.

Ovom religiologu i komentatoru čini se da će taj bivši papa ipak biti proglašen svecem, možda ne toliko po zaslugama koliko po potrebi same Crkve da ‘’sanira štetu’’ nakon svih ružnih događaja (od jako raširenih zataškavanja pedofilije do kancerogene korupcije u vatikanskim kurijama) koji su bili kontekst u kojem je već onemoćali papa dao ostavku. Vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano tada je ovako opisao situaciju: ‘’Okružen je vukovima.’’ Sjetimo se i papinih riječi.

‘’Snaga uma i tijela neophodna je za ovu dužnost, a posljednjih mjeseci ja sam prepoznao slabost i nesposobnost da potpuno i do kraja obavim misiju koja mi je povjerena’’, kazao je Benedikt kardinalima u kraćoj izjavi na latinskom, obrazlažući svoje povlačenje. Hoće li čin ostavke obilježiti njegov pontifikat? Hoće li ga se pamtiti najviše po tomu? I to je moguće. Ali tko god bude ipak malo više držao do sebe, morat će znati i kakav je intelektualac i crkveni službenik bio.

Da, točno je, pratile su ga kontroverze, od kojih je najznačajnija ona vezana uz mjesnu crkvu koju je vodio. Početkom prošle godine održana je tiskovna konferencija na kojoj je predstavljena istraga o zlostavljanjima u nadbiskupiji München naručena od neovisnog odvjetničkog ureda. U pregledu je predstavljeno kako su se münchenski nadbiskupi od 1945. do 2019. suočavali sa slučajevima zlostavljanja, među njima i Joseph Ratzinger, nadbiskup Münchena od 1977. do 1982. godine. Neovisna komisija identificirala je četiri slučaja koja su se dogodila tijekom službe tadašnjeg kardinala Ratzingera, ali su odgovorni za zlostavljanja ostali na dužnosti. Sastavljači izvješća smatraju da je bilo njegove odgovornosti, dok je papa emeritus – kako su i sami izvijestili – odgovarajući na pitanja izjavio da nije bio upoznat sa situacijom. Najupečatljiviji je slučaj jednog svećenika iz biskupije Essen koji je kasnije premješten u München. Slučaj je poznat od 2010. godine. Ispostavilo se da je Ratzinger kazao neistinu: znao je i sam je zataškao.

Kao nasljednik Ivana Pavla II., kojem je bio izuzetno vjeran, i sam je imao poteškoća s pedofilijom, u smislu da je i sam na početku kao papa govorio da su to manevri za ocrnjivanje Crkve, ali je uskoro shvatio da upravo on mora uvesti načelo nulte tolerancije, strogo kazniti počinitelje i ispričati se žrtvama, što je sve i učinio. I to treba pamtiti. I da, nije više imao snage voditi kuriju u kojoj su trajale ljute borbe među klanovima pogođenima načelom ‘’nulte tolerancije’’ i velikim financijskim skandalima oko tzv. Vatikanske banke, što je konačno sanirano u pontifikatu pape Franje, ali je Benedikt imao snage priznati da ne može više i povući se da bi mlađi i energičniji nasljednik sve to gotovo počistio (neke parnice još traju). Iznad svega, Benedikta treba pamtiti i kao vrhunskog teologa. Spreman sam prorokovati da će biti proglašen ‘’doktorom Crkve’’, to jest ‘’crkvenim naučiteljem’’. Djelo mu je impozantno. Konzervativno, svakako, osobito nakon što se udaljio od studenata 1968., ali riječ je o ozbiljnoj teologiji. Ne mogu i neću zaboraviti prvu knjigu koja me uvela u teologiju kao vrlo mladog čovjeka, odmah nakon puberteta: Ratzingerov ‘’Uvod u kršćanstvo’’ (Kösel-Verlag KG, München, 1968.), koji je odmah došao i do Argentine, a u nas ga je Kršćanska sadašnjost objavila prvi put 1970. U njemu smo čitali da se svetost Crkve sastoji u moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti. Isusova je svetost, svetost Crkve. U Isusu smo posvećeni i otkupljeni. Ma koliko se ne slagali s Ratzingerom (ili njegovim stilom, recimo, crvenim Prada cipelama i zlatom na sebi i oko sebe), osobito kada je kažnjavao disidentske glasove u Crkvi, njegovoj vjeri i erudiciji moramo se diviti.