U obraćanju Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, papa Franjo je u ponedjeljak, 9. siječnja, potaknuo na potpuno razoružanje, pozvao na “trenutni prekid besmislenog sukoba” u Ukrajini te na ukidanje smrtne kazne, traži rješenje s dvije države u Svetoj zemlji te upućuje apel u ime žena, koje mogu biti “prve saveznice mira”. Papa je, među ostalim, govorio o političkim napetostima u Brazilu, Peruu i na Haitiju, nasilju između Izraelaca (Židova) i Palestinaca, isključivanju žena iz sustava obrazovanja u Afganistanu… U dugom govoru posvetio je pozornost krizama diljem svijeta, pa tako i u ratom razorenima Siriji i Jemenu; terorizmu u Africi, sukobu u južnom Kavkazu, stanju u Libanonu, Mediteranu pretvorenom u groblje migranata… Franjo je svoje razmišljanje – odnosno, kako ga je nazvao, “zaziv mira u svijetu koji gleda kako se povećavaju podjele i ratovi” – započeo izražavajući zahvalnost akreditiranim veleposlanicima za sućut povodom preminuća Benedikta XVI.

Popis tema kojih se Papa dotaknuo je impresivan. Naveo sam najvažnije. I prava je šteta što Hrvatska ne poklanja adekvatnu pažnju Papinim naporima! Zašto to kažem? Jer sramota Ureda predsjednika RH i Vlade RH, to jest, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te njegova ministra za vanjske i europske poslove Gordana Grlića Radmana, glasi: od 9. ožujka 2021. Republika Hrvatska nema više akreditiranog veleposlanika (ili veleposlanicu) pri Svetoj Stolici. Razmišljao sam o toj sramoti mnogo, ali zaista mnogo puta. Sada sam se kao kršćanin i građanin sramio još jednom, gledajući fotografiju pape Franje sa svim diplomatima kod njega akreditiranim, i to ne bilo gdje nego u Sikstinskoj kapeli, tamo gdje se kardinali zaključavaju kako bi izabrali rimskog biskupa – papu.

Hrvatska je inače bila ozbiljna. Podsjetimo, nakon prijelaznog veleposlanika Ivice Maštruka, RH za svog prvog predstavnika u Vatikanu imenuje Ivu Livljanića, od 11. 3. 1992. do 31. 8. 1998. Njega je odmah sutradan naslijedio Marijan Šunjić: 1. 9. 1998. – 31. 10. 2000. Bez dana zakašnjenja stigao je i Franjo Zenko: 1. 11. 2000. – 31. 10. 2004. Isto se događa i s Emiliom Marinom: 1. 11. 2004. – 28. 2. 2011. Brzo je stigao i Filip Vučak: 1. 3. 2011. – 31. 10. 2015. Naš posljednji veleposlanik pri Svetoj Stolici, Neven Pelicarić, isto točan ko vurica: 1. 11. 2015. – 8. 3. 2021. I tada kreće show: natezanje konopa s jedne i druge strane provalije u međunarodnu sramotu između dvojice odrješitih i ne baš osobito mudrih ljudi: Zokija i Plenkija. Natežu se oko toga i čiji su kandidati za diplomaciju OK, a čiji nisu. Da se barem trguje, kao u dobra stara vremena, ali ne, oni se fakat natežu.

Papa Franjo s vremena na vrijeme pita svog državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, zna li možda kada će stići čovjek iz Zagreba, a ovaj mu kaže: Vaša Svetosti, žao mi je, ne znamo, pitali smo, ali nam iz njihova ministarstva vanjskih poslova nitko nije odgovorio. To bi možda tako i moglo izgledati jer se ni nama s te adrese nitko nije udostojio javiti, čak ni osoba koja prima plaću za to da novinarima odgovara (Lovorka Šimičević zove im se ta nemarna glasnogovornica). Ali, znate što, ne javljaju se ni iz Ureda na Pantovčaku. Stigao je tako moj e-mail i na adresu Milanovićeva savjetnika za vanjsku i europsku politiku. I? Niente! Da situacija bude do kraja bizarna, taj Milanovićev netko nije nitko drugi doli Neven Pelicarić, onaj isti koji se pozdravio s Vatikanom i spakiravši se prije ravno 22 mjeseca, papi Franji rekao: Odoh ja, doviđorno!

Je li problem u bivšem Plenkovićevom suradniku, dapače, i bivšem ministru vanjskih poslova, mom argentinskom sunarodnjaku Davoru Stieru, kojeg je Plenković predložio za veleposlanika pred Papom, ali je zbog odnosa Pantovčaka i Banskih dvora već tako dugo, ako je vjerovati kuloarima, “na čekanju”? Hm, ne znam. Milanović mu je u Saboru jednom rekao nešto baš ružno. Na jednom aktualnom satu tadašnji premijer kazao je zastupniku HDZ-a, prema tumačenju Gordana Jandrokovića: “Njegova je poruka – ti se nisi rodio u Hrvatskoj, nije te bilo ovdje, ne poznaješ Hrvatsku i to znači da je ne voliš!” Stier mu, naravno, nije ostao dužan. Pamti li to Milanović? Moguće.

Referirao se El Presidente i na Davora Stiera kada ga se pitalo o velikom zastoju u imenovanju veleposlanika početkom prošloga mjeseca. “Doveden je u pitanje i Stier, koji je uređivao ustaške novine (u Buenos Airesu, op. a). Ja sam mu bio šef u ministarstvu vanjskih poslova, predložio sam njegovo promaknuće prije puno godina za odlazak u Bruxelles i nisam ga pitao što mu je bio deda. Znam što mu je bio deda, čepinski ubojica, ratni zločinac. Ali to više nije bitno, preko toga nastojim prijeći”, izjavio je predsjednik Republike. Djeda Davora Stiera ja sam poznavao i odlazio mu u kuću kada sam bio mladić. Znao sam samo da je Ivan Stier rođen u Osijeku i da je bio ustaški pukovnik.

Mislim, najiskrenije, da bi moj poznanik Stier bio dobar veleposlanik. K tomu s valjanim preporukama: iz kvarta je iz kojeg potječe sam papa Franjo (Flores), diplomirao je na njegovu katoličkom fakultetu, majka mu je stručnjakinja za filozofiju svetog Tome Akvinskog i neko vrijeme bila je članica Papinske akademije koja nosi njegovo ime, a k tomu Papa gospođu Maju Lukač Stier osobno poznaje i cijeni. Elem, došao je k nama lani kardinal Parolin i nismo imali veleposlanika. Sahranjen je netom papa emeritus, opet bez hrvatskog veleposlanika. Meni se samo čini da bi s tom sramotom trebalo završiti. Čim prije. Dixi et salvavi animam me0am.