Vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan u subotu je 5. kolovoza u Kninu predvodio misu u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, 28. obljetnice VRO-a Oluja i svetkovine nebeske zaštitnice Vojnog ordinarijata u RH Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Biskup Bogdan kao centralnu je misao uzeo pojam stijene i rekao: „Okupila nas je danas, ovdje, na ovaj značajan spomendan naše novije povijesti i jedna druga stijena, jedna stina o kojoj se pjeva: ‘Ima jedna stina/ u njidrima Knina,/ na njon stig vijori/ i s buron se bori/… Ima jedna stina,/ tu je od davnina,/ na vri svoje glave/ vije boje slave,/ crven, bil i plave’ (Klapa Intrade). Tu kninsku stijenu 1995. godine oslobodili su sinovi i kćeri Oluje.“ Sve bi to bilo relativno skladno rečeno da zatim nije izgovorio problematičnu stvar: „Vođeni savješću o dužnosti legitimne obrane vlastitoga doma, u srcu su nosili jasne stavove i čvrste odluke: Dosta više ubijanja, masakriranja i barbarstva! Dosta više strašnih zločina i neljudskih nedjela! Dosta više zaplakanih dječjih i staračkih lica u podrumima i izbjegličkim smještajima diljem domovine! Dosta više žalosnih krikova majki hrvatskih branitelja i braniteljica! Dosta pogroma nad katolicima, nevinom djecom, bolesnicima, ranjenicima i starcima, Hrvatima i pripadnicima drugih narodnih, etničkih i religijskih zajednica i životnih svjetonazora u istočnoj Slavoniji, Vukovaru, Iloku, Posavini s obje strane Save, Kordunu i Banovini, Panoniji! Dosta pogroma od Prevlake, Konavala, Dubrovnika, Metkovića, Makarske, zaleđa Šibenika, Knina i Zadra! Dosta pogroma nad hrvatskim narodom i Katoličkom crkvom! Više tisuća svježih grobova, deseci tisuća spaljenih kuća, mnoštva istjeranih iz vlastitih ognjišta vapili su u nebo da se pogrom zaustavi.“

Naime, biskup se oslanja na konstataciju Kolinde Grabar-Kitarović, tada predsjednice, koja je dan nakon što je vidno pripita na prijemu za visoke časnike i ambasadore stranih zemalja u kninskoj tvrđavi kazala da je Oluja bila i ostala „čista kao suza“. Kao svjedok događaja, kao tadašnji član i aktivist HHO-a te novinar i kolumnist riječkog Novog lista, bio sam na terenu od same Oluje do veljače 1996. kada smo u selu Komić, kod Udbine, pronašli najstariju žrtvu postolujnih ubojstava, 92-godišnju Savu Lavrnjić, čiji je kostur, koji su rastrgli vukovi, ležao zavezan žicom za kostur njena sina, oboje pokošeni mitraljezima ispred doma koji je, takva je tada bila praksa, spaljen. U selu smo pronašli još ubijenih civila. Nakon što su sudac istrage iz Zadra i policija obavili svoju dužnost, pokojni protojerej SPC-a u Zagrebu te član HHO-a Jovica Nikolić, moja malenkost i kolege (među kojima je bio i tadašnji suradnik HHO-a i novinar Bojan Munjin) smo Savu Lavrnjić i ostale sahranili na mjesnom groblju. Ovaj slučaj spominjem jer je tada, na neki način, završeno razdoblje mog terenskog, postolujnog rada u HHO-u i jer svaki put kada slušam moralne idiotizme i laži kakve je izgovorio biskup Bogdan ne mogu prestati misliti na satranu bakicu Savu ili na ostarjeli bračni par Nikolu i Milicu Damjanić, ubijene u svom selu Prokljan 12. kolovoza 1995. na način da su izrešetani iz kalašnjikova, bačeni jedno na drugo i zapaljeni s automobilskim gumana i ribarskim mrežama. I na te leševe sam ja naišao. Osobito bi me zanimalo da mi tadašnji ministar Ivan Jarnjak konačno nakon 28 godina odgovori na pitanje koje sam mu postavio u drugoj polovini listopada 1995., nakon što sam na pravoslavnom djelu groblja u Gračacu snimio grob NN 752: „Što, ministre, znači taj broj?“ (Fotografiju sam tada dao kolegama u Feralu i oni su je objavili uz moj kraći komentar).

Umjesto da kaže barem jednu pokajničku rečenicu, biskup Bogdan nastavlja citirati domoljubne budnice: „Tili su te i Ugari stari,/ tili su te i Turci i Mleci,/ tukli su te svakakvi barbari,/ čija li si, svima reci./ Ja san stina kralja Zvonimira,/ hrvatska san od vika vikova,/ darujte mi, braćo, malo mira,/ ja san stina vaši pradidova.“ („Stina pradidova“, pjesma Klape Intrade) Srcedrapajućim je vapajem završio ovako: „Kada bi kninska stijena mogla govoriti, progovorila bi svima nam poznatim stihovima (…) Neka mir Božji na ovoj stijeni bude jamac stabilnosti cijele naše patničke domovine i upozorenje svim nemirnim izazovima: ‘Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,/ tom ne može nitko prošlost da izbriše./ Varaju se ki ne misle tako,/ što se krvlju brani, ne pušta se lako.’“ („Od stoljeća sedmog“, pjesma Dražena Žanka) Meni ta metafora o stijeni/stini baš i ne odgovara: taj se kamen odvalio i nedužnim je starcima zdrobio lubanje.

Ne manje zanimljive su bile riječi domaćina, kninskog gvardijana fra Josipa Gotovca, koji reče da „ smo u ratu koji nam je nametnut, mi pobijedili, ali nikoga ne mrzimo, štoviše mi molimo kršćanski za svoje neprijatelje (dakle, imamo još neke neprijatelje?! op.a.). Ali zbog visoke cijene slobode imamo moralnu obavezu od napadača tražiti dva uvjeta: iskreno kajanje i nadoknadu svekolike štete“. Gospodina fratra valja podsjetiti da ni državni vrh ni Hrvatski sabor u tim ratnim godinama nikad nisu proglasili ratno stanje niti su točno i nedvosmisleno imenovali agresora, što i danas Hrvatskoj stvara niz problema. Fakturu, fra Josipe, ispostavite vašem HDZ-u ili, kada se i vi preselite na ahiret, Franji Tuđmanu osobno. Ja ću se, očito umjesto vas i biskupa, moliti i za ubijene starce i za moga brata i naše pale vojnike.