Neviđena se galama digla na kardinala Vinka Puljića zbog toga što će iduće subote, 16. svibnja, u sarajevskoj katedrali služiti misu zadušnicu za “bleiburške žrtve”. Napali su ga mnogi, čak i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić (kojem su se i iz ordinarijata u Sarajevu brojala “krvna zrnca”) i Šefik Džaferović, poziva se na masovne prosvjede ispred prvostolnice, čak i na zabranu te mise. Bude se i intelektualci i antifašisti, prijete pisanjem papi Franji.

Sljedeći pasus osvrta novinara i diplomata Zlatka Dizdarevića (magazin Buka/portal Novosti) dobro oslikava stvorenu klimu: “Blajburg u ovakvom zatvorenom ‘duhovno-političkom’ krugu sa Zagrebom i Sarajevom geostrategija je zla. Pa još sa Uzoritim Kardinalom u ime ‘svetosti žrtve’, baš u sarajevskoj katedrali. Odoše sjećanja na vrijeme uoči minulog rata kada je uzoriti bio srcem i dušom za Bosnu i Hercegovinu, i sve ljude zajedno u njoj. Danas ne shvata da sa ovim i njegovom ulogom u tome nije na dobro prije svega svojima (…) sa misom za ustaše i zapravo za NDH, koje baš u sarajevskoj katedrali treba nazvati – žrtvama. Iz ‘humanih’ a ne najdestruktivnijih mogućih povoda”.

Svemu je kumovala epidemija koronavirusa jer je prema prvotnoj zamisli bilo dogovoreno (2. ožujka na zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH u Banjoj Luci) da misu na Bleiburgu služi kardinal Puljić. U Austriji te mise neće biti, Puljić ni granicu ne smije prijeći bez da završi u karenteni tako da je kardinal, u dogovoru s organizatorima bleiburške komemoracije i predstavnicima pokrovitelja (Gordana Jandrokovića i Dragana Čovića), stvar prebacio k sebi, možda u dobroj namjeri, ali očito nesvjestan da će izazvati silna protivljenja. Program komemoracije je koncipiran tako što će fratar koji djeluje u Klagenfurtu moliti na groblju kod Bleiburga, gdje će vijenac položiti hrvatski veleposlanik u Beču, na Mirogoju će molitvu voditi vojni biskup Jure Bogdan i predstavnik Mešihata, vijenac će položiti predsjednik Sabora Jandroković i drugi te će biti održana ova osporena misa u Sarajevu.

Puljić je već služio “bleiburšku misu” 2005. u Bleiburgu, kada se obilježavala 60. godišnjica (njegova je propovijed bila korektna i umjerena) i po svemu sudeći je izabran da to učini i kod ove 75. godišnjice kako bi mu se dala važna prilika, neka počast, s obzirom na to da u rujnu, kada navršava 75 godina, odlazi u mirovinu. Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci, jedan od onih koji negoduju zbog nadolazeće mise, žali što će se, kako kaže, kardinal sam opteretiti velikom greškom koja će zasjeniti njegov mandat. Finci je iskoristio metaforu o kravi koja daje puno mlijeka, ali koja na kraju nogom udara u bure i to mlijeko prolijeva.

Vinko Puljić ne kani slaviti Luburića i ne namjerava veličati ustaše, ali opravdano je primijetiti njegov neujednačeni pristup žrtvama, po gotovo što se on na Bleiburgu oglasio protiv takve prakse. Naime, ne pamti se da je slavio mise za one koje su ustaše i nacisti ubijali pred nosom njegova prethodnika, ratnog vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića koji je pak pobjegao iz Sarajeva pred partizanima u Madrid. Na pitanje zašto nije služio misu u Jasenovcu (a i to je mogao), šuti. Na teoretsko pitanje, doduše upućeno svim biskupima (učinio je to sociolog religije Ivan Markešić) zašto nije bilo mise zahvalnice u povodu Dana pobjede nad fašizmom, čini se jasnim da ne valja tražiti odgovor. Nije registrirano čak ni da je zborio kao što to sada radi jedan od mudrih hrvatskih biskupa, Antun Škvorčević (Požega) koji moli “za sve žrtve rata i poraća” i svojim je svećenicima naložio da javno na misi prošle nedjelje čitaju pismo HBK od 1. svibnja 1995., gdje nalazimo riječi kardinala Franje Kuharića i drugih koje bi trebale biti smjerodavne i Vinku Puljiću. Citiram: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”.

Dapače, u ime kardinala Puljića ovih dana javlja se glavni tajnik BK BiH Ivo Tomašević koji sve kritičare kardinalove odluke proglašava “komunjarama”. Mons. Tomašević kaže da svoj glas dižu oni koji bi Crkvu “željeli vratiti u vrijeme jednoumlja kada je vladala samo jedna partija i postojala smo jedna istina koju odredi ta partija”.

Tumačenja kako se bleiburška misa ne služi u Zagrebu već u Sarajevu jer bi “bilo nezgodno” da se misa “za zločince” služi u zemlji koja predsjeda EU-om nisu točna. Riječ je o spletu okolnosti (među kojima je i ta da je zagrebačka katedrala ozbiljno oštećena u potresu). Međutim, kardinal Puljić nije znao promisliti situaciju u kojoj se nalazi njegova domovina BiH, pa se, ne prvi put, dao uplesti u mrežu teških političkih svađa na relaciji Mostar-Sarajevo. Sada ispada da Crkva želi jednom misom pobijediti u nekakvom ideološkom nadmetanju “s komunistima”

Kardinal Puljić, kao i svaki kršćanin, mora znati kako okajati krivnju (sustavno se time bave njemački biskupi), kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i kako, što je primarno u BiH, poraditi na pomirenje medu ljudima i narodima. Premda uskoro predaje pastirki štap svome nasljedniku Tomi Vukšiću, morao je znati da je prijeko potrebno započeti novo doba temeljeno na pravednosti i istini.