Jedna poznanica iz Srbije me ovih dana pitala može li doktorirati iz područja pastoralne psihologije u Zagrebu. Rekao sam joj da se u Zagrebu više ne mogu dobiti dva solidna recenzenta za stručni teološki članak, recimo iz te iste pastoralne psihologije, a kamoli doktorirati teologiju. To je jedan od razloga, ali ne i najvažniji, zašto sam odlučio doktorirati teologiju u Beogradu. U redu, niti je tema ove kolumne moja doktorska disertacija niti danas želim analizirati posebne grane pastorala Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ovo sam spomenuo jer ima veze s intencijom kardinala Josipa Bozanića da pokrene još jedan studij medicine u Zagrebu.

Ne čudi toliko što ove Bozanićeve ‘’ideje’’ prolaze ispod radara šire javnosti, već što nitko nema tri čiste da kaže zagrebačkom nadbiskupu kako stoje stvari u Crkvi i da bi bilo vrijeme da prekine s nebulozama i da se pozabavi hitnim spašavanjem onoga što se još spasiti može. Jer, kume Josipe, pastoral ti ne valja: crkve ti se prazne!

Dakle, što je povod ovoj kolumni? Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić primio je u srijedu 21. travnja u privremenom Uredu zagrebačkog nadbiskupa ministra znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Radovana Fuchsa. Bozanić i Fuchs su razgovarali, javlja IKA, o ‘’suradnji između Crkve i Ministarstva znanosti i obrazovanja vezanoj uz obrazovne, znanstvene i odgojne procese te izazove u hrvatskom društvu’’, ali, pazite sad, ‘’bilo je riječi i o razvoju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a posebno o studiju medicine na HKS-u’’. Na susretu su naime bili i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić i glavni savjetnik ministra Fuchsa gospodin Božo Pavičin. Nitko na ovo nije reagirao. A pitanja ima da ‘’boli glava’’.

Posljednjih nekoliko godina se javila inicijativa za otvaranje novog medicinskog fakulteta u Puli (još jedna papazjanija) te na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

To je nešto što se može objasnitI, smatra prof. dr. Nataša Antoljak, specijalist epidemiologije i stručnjakinja Nacionalnog program ranog otkrivanja raka debelog crijeva, samo ‘’neracionalnim postupanjem u jednoj maloj i ne prebogatoj državi kao Hrvatska, koja je, prema podacima iz Eurostata, među onima s gotovo najmanjim brojem liječnika i sestara prema broju stanovnika’’.

Puno je razloga za to, ali među najvažnijima je taj da nema dovoljno nastavnog kadra koji može biti plaćen iz proračuna u postojećim fakultetima. Maštalo se, kaže mi dr. Antoljak, o uključenju umirovljenih nastavnika na novi fakultet, ali koliko godina oni još mogu ili žele raditi, nije li to neodgovorno prema budućnosti zdravstva i mladim kolegama?

Razgovarao sam s nizom stručnjaka. Jedan od njih smatra da je program medicinskog fakulteta kojeg bi vodila Crkva i pristojno napisan (to se tiče predkliničke faze studija), ali da nije siguran da bi drugi dio nastave, klinička nastava, bila izvediva na zadovoljavajući način. Osim toga, infrastruktura jednog medicinskog fakulteta strahovito puno košta i to je nešto što se zaboravlja. ‘’Sada još i više jer je potrebno zgrade fakulteta i bolnica u Zagrebu sanirati nakon potresa’’, podsjeća dr. Antoljak.

I kod pravog smo pitanja: s kojim bi to novcima gospodin Bozanić pokretao crkveni fakultet medicine kada nije kadar pronalaziti dovoljno sredstava za obnovu crkava ili za osnovne potrebe rada župnih zajednica i kada, recimo, mi, inače ne baš dobrostojeći stanovnici župe Čučerje, stradale u zagrebačkim potresima, moramo financirati naš župni Caritas? I, uopće, je li moralno sanjariti o silnim milijunima za novi medicinski fakultet kada su ljudi ostali bez krovova nad glavama, kada cijele obitelji napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom, kada Crkva u našoj zemlji nema razrađen niti jedan pravi i koherentan socijalni program?

Nadbiskup Bozanić, koji još uvijek nije shvatio što napraviti u relativno jednostavnim zahvatima, s medijima, pa se sramoti svojim umirućim katoličkim tjednikom Glas Koncila, očito nije sposoban dokučiti apsurdne situacije koje dolaze dijelom i zbog ispreplitanja nadležnosti. On bi pokretao fakultet? Hajmo mu pojasniti da medicinski fakulteti kao visokoobrazovne ustanove pod ingerencijom su Ministarstva znanosti i obrazovanja, no dijelovi fakulteta su i klinike i kliničke bolnice pa potpadaju pod resor zdravstva, kao i veći dio specijalističkog usavršavanja. Ove se dvije nadležnosti isprepliću i mnoge profesore dovode u neodrživ položaj. Primjerice, kolektivni ugovor obvezuje ih da osobno moraju održati kompletnu nastavu, čak i ako je riječ o ravnatelju kliničko bolničkog centra s 5.500 zaposlenih, poput KBC-a Zagreb-Rebro, ili šefu koje od klinika, mjestu koje jednako tako nosi brojne administrativne obveze. U ovakvim okolnostima s osobitim se nezadovoljstvom u redovima upućenih i uglednih profesora i liječnika dočekuje ideja otvaranja novih medicinskih fakulteta i smatra se neopravdana.

Pandemija je pokazala da je sistem ‘’na knap’’, da je dio osoblja bio van službe zbog karantenskih mjera uz povećan obim posla ne samo zbog zbrinjavanja COVID bolesnika nego i zbog kompliciranih procedura i čekanja nalaza brisa za ostale bolesnike uključivši i hitne. Osim potrebe za znatno bolje organiziranim zdravstvenim sustavom, potrebno je, naglašava dr. Antoljak, prestati sakrivati sve sadašnje nedostatke, treba redefinirati neke specijalizacije, te ciljano planirati broj liječnika na dugi rok, a ne samo izvoziti liječnike i sestrinstvo. Medicinski fakultet, a jedva gurate teologiju? Bože dragi, kakav promašaj!