Srpski list Politika, koji je već intervjuirao papu Franju (1. studenoga 2020.), krajem kolovoza u svojem tiskanom izdanju donio je intervju s tajnikom Svete Stolice za odnose s državama i međunarodnim organizacijama, nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom. Mons. Gallagher (Liverpool, 1954.) zaređen je za svećenika 1977. godine. Od 1984. radi u diplomaciji Svete Stolice. Bio je apostolski nuncij u Burundiju, Gvatemali i Australiji. Od 2014. na čelu je vatikanske diplomacije.

Vatikanski „ministar vanjskih poslova“ podsjetio je na to da Sveta Stolica održava diplomatske odnose s raznim državama na području Balkana otkako su one nastale nakon raspada Austro-Ugarske, te u tom smislu pojasnio: „U studenome 1919. Sveta Stolica priznala je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a 2. ožujka 1920. poslala je prvog apostolskog nuncija. Iste godine bila je otvorena i Apostolska nuncijatura u Beogradu.“ Iskoristio je priliku da naglasi kako je Papa posjetio ‘’balkanske zemlje’’ više puta, izražavajući svoju bliskost s narodima koji tu žive. Kazao je i da je on sam, kao tajnik za odnose s državama, posjetio „skoro sve balkanske prijestolnice“ kako bi pokazao da je naša regija među prioritetima Svete Stolice i kako bi iskazao podršku Svete Stolice na putu k europskoj integraciji: „Uvjeren sam da se, govoreći o miru i dijalogu na Balkanu, ne može ne spomenuti prilika koja je ponuđena europskim putem. Želio bih ponoviti da Sveta Stolica gleda blagonaklono na europske težnje balkanskih naroda, snažno ih podržava i nada se da će uskoro doći do efikasne i potpune realizacije, ali i zato da se olakša osjećaj napuštenosti koji brine građane, a koji, opet, gledaju s nadom u Europsku uniju zarad budućeg rasta i napretka.“

Odgovarajući na upit kada se može očekivati posjet pape Franje Srbiji, nadbiskup Gallagher je odgovorio da postoji službeni poziv Svetom Ocu da posjeti Srbiju te da je on izrazio želju za posjetom. „Ipak, čini se da u Srbiji još uvijek ima onih koji misle da vrijeme za takav posjet još nije došlo. Dodao bih konstataciju da su oko pet posto građana Srbije katolici i mislim da bi i oni, sa svojim biskupima, također željeli primiti Svetoga Oca u ‘svojim domovima’“, rekao je Gallagher.

Taj vrlo važan intervju poslužio je i da se kažu neke važne geopolitičke stvari („Istina je da je Ukrajina potpomognuta od drugih država članica NATO-a, jer je u tom sukobu jasno da je Ukrajina žrtva, dok je Ruska Federacija, koja, također, ima one koji je podržavaju i svoje saveznike, agresor“), pa tako šef vatikanske diplomacije, nasuprot želji glavnog urednika Glasa Koncila, o čemu smo ranije pisali, Hrvatsku i zemlje regije koje posjećuje i o kojima govori smješta na Balkan. Jasno je nadbiskupu Gallagheru da mora isticati „vanjsku politiku sadašnjeg pontifikata iako ne smije zaboraviti da je diplomacija Svete Stolice najstarija na svijetu“ („Sveta Stolica je najstarija institucija koja djeluje na međunarodnoj sceni. Prisutna je i djeluje već mnogo stoljeća, mnogo prije no što su moderne države uspostavljene, i dalje je sveopće priznata kao članica međunarodne zajednice“) i njeguje kontinuitet. Naime, ako je papa Ivan Pavao II. u Zagrebu u rujnu 1994. čak 11 puta smjestio Hrvatsku na Balkan i kazao ovdašnjoj Crkvi i ljudima da mir i ekumenski dijalog nemaju alternativu i da su „hitan zadatak“, možemo se pitati, odnosno, legitimno je i potrebno se pitati zašto papa Franjo ne pokazuje volju da pohodi našu zemlju. Kada je ovih dana preletio dio našeg teritorija na putu za Mongoliju, uputio je telegram predsjedniku Milanoviću (Papa to radi sa svakim šefom države koju na nekom putovanju preleti) – i to bi, otprilike, bilo to. Zna se šaliti Franjo u takvim prigodama pa tako kada su ga novinari na nedavnom povratnom letu iz Lisabona u Rim pitali hoće li ipak doći i u Španjolsku, rekao je da neće, na što ga je novinar pitao je li prelet španjolskog teritorija zamjena za posjet, a Papa se nasmiješio i kazao „moglo bi se i tako reći“.

Dakle, Papa daje intervju u Beogradu, daje ih i šef diplomacije, trudi se i drugi čovjek Katoličke Crkve kardinal Pietro Parolin, kaže se da postoje i poziv Srbije i želja Papina da se posjet toj zemlji dogodi (premda Gallagher aludira na dio srpskih vladika koji još oklijevaju ili se nećkaju, provocirajući lukavo neku novu vrstu rasprave među njima, pak ja tvrdim da je pod vodstvom Porfirija Perića taj prostor opozicije Papi Franji među vladikama sveden na minimum te da bi se lagano lomio i preostali otpor), a ovdje se hrvatski (nad)biskupi prave mutavi. Kako to? Što je posrijedi?

Lijepo ću vam reći: hrvatski episkopat (HBK) ne želi Papu u Hrvatskoj ili, najblaže rečeno, dok je HBK vodio nadbiskup Želimir Puljić, Papi poziv nije upućen. Vidjet ćemo još što će se događati u Kutlešino doba. Izgovor da Papa ne ide u zemlje u kojima su katolici u većini, ne pije vodu, jer dogodine, nakon nadolazećih tamošnjih izbora, konačno najavljuje put i u Argentinu. Dakle, nema kemije i ne samo to: Franjo daje jasan signal, kao što ga daje španjolskom episkopatu, da mu se ne dopada klima koju stvaraju hrvatski (nad)biskupi u cjelini. Nije samo u pitanju „slučaj Stepinac“, naprosto, treba to reći, ova Crkva ne trudi se dovoljno oko stvari koje su Franji prioritetne, a to su: ekumenizam (zbog čega ga jako zanima susret s pravoslavnim svjetovima), dijalog, napuštanje nacionalističke retorike, pomirenje, briga za siromašne i deprivirane… O tome, uostalom, pišem redovito za Nacional.