Papa Franjo traži plodove pomirenja i suradnje. Traži atmosferu i strukture povjerenja. TRAŽI, NAPOKON, ISTINU. ‘Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo‘, rekao je

Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić izjavio je prošli četvrtak kako Srpska pravoslavna crkva (SPC) ni na koji način ne sudjeluje u odluci o kanonizaciji Alojzija Stepinca i da je SPC “pogrešna adresa” za ljutnju onih koji su nezadovoljni Papinom izjavom da treba razjasniti sve nejasne povijesne točke vezane uz Stepinca, a pri čemu je zatražio i pomoć patrijarha Irineja.

“Po svoj prilici je riječ o ljutnji uperenoj protiv Vatikana, a to nije jednostavno reći. Jednostavnije je zamjenom teza upirati prstom na drugoga”, rekao je Porfirije Hini. Pojasnio je, zapravo, ono što je papa Franjo rekao novinaru Večernjeg lista i HTV-a Silviju Tomaševiću na letu iz Skopja u Rim: da su se odazvali ljubaznom pozivu Pape. “Bratski smo, u duhu međusobnog poštovanja i iskreno razgovarali s braćom biskupima. Rekli smo što mislimo”, kazao je mitropolit.

S druge pak strane članovi hrvatskog episkopata i mnogi svećenici dižu paniku i zaista su ljuti na Papu. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) zadarski nadbiskup Želimir Puljić izjavio je da je Papina izjava “uzburkala javnost i izazvala vjernike”. U intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu, čije je dijelove prenijela IKA, Puljić je vjernike pozvao da “budu strpljivi i ostanu mirni”. Nadbiskup Puljić odluku Pape da se SPC konzultira u slučaju Stepinca naziva presedanom. “To nije samo protiv Stepinca, to je dalje. To je već politika. I to mi se ne sviđa”, kazao je Puljić.

ČINI SE DA TREBA POJASNITI kako ekumenski kontekst cijele “afere Stepinac” hrvatski katolici, predvođeni svojim (nad)biskupima, ne razumiju. Kao prvo, kada Papa kolegi Tomaševiću u zrakoplovu govori o patrijarsima kao o “Božjim ljudima”, on to ne čini zato jer kalkulira, jer se dodvorava ili jer “omalovažava Hrvate i njihova blaženika”. On to čini iz jednostavnog razloga jer je jedna od njegovih glavnih zadaća kao rimskog biskupa promovirati jedinstvo svih kršćana. A oni su pak sablazno podijeljeni i ponašaju se kao da svaka njihova grupacija ima pravo fundamentalistički sebi pripisivati zadaću tumačenja Krista. Isus, Sin Božji, sam sebe tumači u Evanđeljima, a onda i preko svjedočanstva apostola i prvotne Crkve, i to na način da zapovijeda da njegovi sljedbenici “budu jedno”, kao što su On i Bog Otac jedno.

Papi Franji nije važno to koliko će Hrvati, sada baš jako nervozno, zagovarati jednu problematičnu kanonizaciju (a smatram da je i sama beatifikacija bila sporna nategnutom pričom oko Stepinčeva “mučeništva”, s obzirom na to da je zagrebački nadbiskup bio progonjen, ali mučenik nije bio). Njemu je važno da se ispoštuje istina, da se ona dogodi, i to ne samo istina o Stepincu, istina koju moraju zajednički izgovoriti i Srbi i Hrvati, već i istina o našim narušenim ekumenskim, međuetničkim i međunacionalnim odnosima. Jer, ako netko zaista želi nasljedovati Isusa Krista, što može biti važnije: jedinstvo i sloga među onima koji se pozivaju na Njega ili jedan uistinu sporni dio povijesti naroda koji su, svaki na svoj način, zakrvavili ruke i izdali Evanđelje?

AKO SU POKOJNI FRANJO KUHARIĆ I ČLANOVI tadašnjeg hrvatskog episkopata 1995. godine u povodu 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata kazali da nije najpreča stvar žaliti žrtve vlastite zajednice i kriviti tuđu zajednicu, već suprotno: žaliti žrtve u drugim zajednicama i tražiti krivicu u vlastitoj zajednici, ne znači li to da bi hrvatskim katolicima trebalo biti najvažnije žaliti za ubijenim Srbima, Židovima, Romima i drugima za trajanja zloglasnog ustaškog režima, a tek onda propitkivati tko je među Hrvatima bio krepostan i koliko?

I u ovome ja vidim sav problem: u tome što se ne uspijevamo poistovjetiti s patnjama drugih, već sebe smatramo najvećim žrtvama i najvećim junacima. Problem je u nedostatku jedne cjelovite kulture suočavanja s prošlošću, u nedostatku istine o nama samima, u nedostatku kulture sebedarja, sućuti i solidarnosti.

Problem leži u nepostojanju volje da Želimir Puljić i subraća ispravno tumače papu Franju. Podsjetit ću na pismo koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (broj: 3342/14/RS), a upućeno je u ime pape Franje predsjedniku HBK. Donijeli smo ga svojedobno u Nacionalu. Kardinal Parolin pojašnjava nadbiskupu Puljiću da će suradnja hrvatskih katolika u mješovitoj Komisiji o Stepincu “biti znak dobre volje koja će doprinijeti budućim koracima na ekumenskome putu”. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali da je preduvjet Stepinčeve kanonizacije da se prije toga dogodi “klima sa što manje tenzija i polemika”! Papa Franjo preko kardinala Parolina, a i osobno, traži plodove pomirenja i suradnje. Traži atmosferu i strukture povjerenja. Traži, napokon, istinu. “Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo”, rekao je papa Franjo.

SPC UPOZORAVA PAPU FRANJU na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Ja uistinu ne vidim baš nikakvih razloga za dramu ni za histeriziranje. Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca, napokon budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, kada budu onakvi kakvi je želio da budu pokojni kardinal Franjo Kuharić.