Već jako puno vremena, dovoljno da se čovjeku situacija ogadi ili da na nju ogugla, traje razdor koji se pretvara i u mržnju oko jednog datuma u kalendaru naše Republike, a to je 22. lipnja – Dan antifašističke borbe. Na stranicama Sabora čitamo (valja uzeti službeni izvor) da se Dan antifašističke borbe obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Bila je to prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe. Počevši od Siska, antifašistički ustanak u Hrvatskoj razvijao se postupno, sa sve većim opredjeljenjem hrvatskog naroda za partizanski pokret. Za vrijeme II. svjetskog rata na području Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske. Tako je i tijekom narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj očuvan povijesni kontinuitet hrvatskog državnog suvereniteta. Hrvatska je kao federalna jedinica ondašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica na strani savezničkih snaga.

To se nekim ljudima u strukturama Katoličke Crkve u Hrvatskoj ne sviđa. Oni bi da se sve to izbriše iz našeg pamćenja te da, kako godinama zagovara, recimo, sisački biskup Vlado Košić, kolektivno antifašiste odreda pretvorimo u komunističke zločince, a Republika odustane od 22. lipnja i umjesto toga obilježava Deklaraciju Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008., kada je 23. kolovoza proglasila Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. godine.

Takve stvari čuju se uglavnom 22. lipnja na teritoriju Sisačke biskupije i na misi i komemoraciji kod jame Jazovke nedaleko od Sošica na Žumberku. Mnogi su tako tamo govorili. Citiram zastupnika Zlatka Hasanbegovića: “Ovo zlokobno mjesto podsjeća na zločinačku narav komunističke Jugoslavije” (…) “zakonodavna je dužnost poništiti 22. lipnja kao državni blagdan, koji je izvor potpuno nepotrebnoga razdora u hrvatskom narodu, čime će se steći pretpostavke za istinsko nacionalno pomirenje“ (izjave kod Jazovke, 22. lipnja 2018.). Biskup Košić, pak, toga dana u Gredi (župa Sela), ispred kapelice svetog Akacija, mučenika iz II. stoljeća, reče da bi “onaj tko niječe zločine partizana i komunista trebao biti kažnjen” (po uzoru na kazne za poricatelje holokausta u Njemačkoj) te da “kod nas još na raznim razinama vlasti vladaju oni koji to niječu i zato se trebaju zamisliti”. Je li jedini u episkopatu koji tako misli?

Činjenica je da se posvuda oko nas nalaze jame, “ta mjesta smrti koja pokazuju krvavi karakter revolucije i onih koji su naviještali bolju budućnost”, rekao je i dodao da su progonili ljude, ukinuli sve slobode, a osobito vjersku.

Košić je kazao da je na Bleiburgu ubijeno pola milijuna ljudi. Kod Jazovke je propovijedao postulator Stepinčeve kauze Juraj Batelja, koji je govorio o “genocidu” počinjenu nad Hrvatima na Žumberku. Poznate su nam realne brojke stradanja nakon Bleiburga ili kod jame Jazovka, zašto je crkvenim ljudima potrebno ovo lupetanje? Zašto se ponašaju kao ekstremno desni Srbi koji govore o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu/Gradini? Meni to nije jasno. Ali vidim mržnju. Razgovarao sam s predstavnicima organizacija koje pozivaju ljude na komemoraciju u Jazovki i pitao sam ih zašto to rade baš na Dan antifašističke borbe. Odgovaraju kao Hasanbegović ili Košić ili Batelja: „Jer tada slave crkveni.“ Meni je to gnjusno. Komemorirati, obilježavati smrt ljudi bačenih u jamu Jazovku (moguće je da je u nju bačen i konobar Karl Pavlinec, koji je nestao u kolovozu 1945. i bio je mlađi brat mog djeda po majci Erika Pavlineca, koji je bio zagrebački ustaša i dospio u Argentinu) da bi se natjecali s onima koji časte antifašističku borbu? Kažem, meni je to van pameti.

Komemorirati trebamo čista srca. I valja komemorirati sve žrtve, pa i one iz jame Jazovka. Od ponedjeljka 13. do petka 17. srpnja 2020. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja provelo je zahtjevne i složene terenske aktivnosti na području Općine Žumberak. Terenske aktivnosti uključivale su speleološko istraživanje i ekshumaciju posmrtnih ostataka iz jame Jazovka te „probna iskapanja s ciljem utočnjavanja druge jame Jazovka“. Iz jame Jazovka, u pet intenzivnih radnih dana, izvađeni su posmrtni ostaci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava (MNI) na temelju brojenja bedrenih kostiju. To je dio naše realnost: da imamo hrpe i hrpe kostiju, ratnih i poratnih žrtava te veliki broj nestalih iz Domovinskog rata (među kojima je i moj brat Branko Pilsel, pripadnik 4. brigade HV-a) koji traže istinu i dostojanstvenu sahranu. Ono što su kardinal Franjo Kuharić i biskupi napisali o 50. godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, vrijedi i za strane sukobljene oko 22. lipnja, pogotovo što se ljudi oko Košića i Batelje smatraju vjernicima: kazali su da nije najprječa stvar žaliti žrtve vlastite zajednice i kriviti tuđu zajednicu, već suprotno – žaliti žrtve u drugim zajednicama i tražiti krivicu u vlastitoj zajednici. To bi bio zadatak za vjernike katolike, a ne mrziti “crvene”, one koji slave Dan antifašističke borbe. Ili je, pak, kvaka u tomu da su ovima oko Košića i Batelje ustaše bliži od partizana?