Srpska crkva lomila se do kraja, ali su prevladali proročki glasovi poput onoga mitropolita Porfirija koji je podsjećao na slične poteškoće uoči sazivanja Drugog vatikanskog koncila S MOLBOM DA SE KRENE PA ŠTO BOG DADNE

Ovo što se upravo među pravoslavnima događa na otoku Kreti (ili bi se trebalo događati, ovisno o kutu gledanja), a počelo je proteklog vikenda, prekinuto je još davno, nakon održavanja Sedmog ekumenskog koncila, odnosno Drugog nicejskog sabora 787., jer već osmi koncil, onaj koji je održan kao Četvrti carigradski sabor 869. i 870., pravoslavne crkve više ne priznaju (pak se taj Četvrti carigradski pokušao ponoviti od 879. do 880., ali njega katolici ne prihvaćaju). Godine 1054., kako znamo, došlo je do velikog Crkvenog raskola. Trebala je ova 2016. godina, nakon punih 1229 godina, biti godina svepravoslavnog koncila i tako je krenulo, vrlo pozitivno. “Svetim i velikim”, tako su ga nazvali carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej, velik i hrabar vizionar koji ga je konačno pokrenuo (jer ga se počelo pripremati još 1961.!) te papa Franjo koji je katolike potaknuo da se mole za plod toga važnog susreta braće pravoslavaca.

ALI NA KRETU JE STIGLO samo 10 od 14 autokefalnih crkava. Težak udarac zagovornici okupljanja dobili su kada je tjedan dana prije zakazanog termina, nakon bojkota triju crkava, svoj “ne“ rekla i Ruska pravoslavna crkva koja okuplja polovicu svih pravoslavaca na svijetu, a kojih ima oko 250 milijuna. Problemi su, čini se, počeli dok se raspravljalo o velikim temama koncila: o braku (osobito s inovjernima), postu, ekumenizmu (s naglaskom na odnose s katolicima), autonomnosti, odnosno autokefalnosti crkava, suvremenoj misiji crkve i odnosima s različitim oblicima dijaspore.

Najprije je Gruzijska crkva odbila potpisati lanjski dogovor iz Carigrada u vezi ekumenske platforme (gruzijski pravoslavni s bugarskima glase za najtvrđe ili najkonzervativnije). Zatim su se posvadile Antiohijska i Jeruzalemska patrijaršija (jer je jeruzalemska imenovala, mimo prava, biskupa u Kataru, što se smatra jurisdikcijom Antiohijske crkve). Pa su onda Bugari rekli da “neće statirati”, da ih se dovodi pred gotov čin i da je sve već unaprijed odlučeno…

CIJELO TO VRIJEME mislilo se da Moskva može utjecati na te sporove i prijepore, ali iza kulisa se događao i geopolitički sukob. Moskva i Carigrad, nije novost, vode bitku oko primata. Carigradski patrijarh ima primat časti među svim patrijarsima, ali moskovski, ispada tako, ponaša se imperijalno i želi dominirati i voditi glavnu riječ. Bartolomej je učinio veliki ustupak i predložio je ostalim crkvama da se, nakon turskoga rušenja ruskoga lovca na granici sa Sirijom, koncil ne održi, kako je bilo predviđeno, u Carigradu, već na Kreti (što je također jurisdikcija carigradskog patrijarha) i to su svi prihvatili. Moskva je, pak, insistirala na tome da se kod glasovanja u pojedinim sesijama svakoj crkvi prizna samo jedan glas, što je veliki ustupak i kompromis jer Ruska pravoslavna crkva ima oko 350 biskupa, a neke druge crkve i deset ili više puta manje od toga. Vijećalo se i oko broja predstavnika pa se krenulo od 12, pa na 20 da bi se došlo do 24 biskupa s poglavarom iz svake autokefalne crkve.

Konačno, iz Moskve je stigla poražavajuća vijest da se izaslanstvo te crkve neće pojaviti. Dok se u priopćenju iz Carigrada (6. lipnja) apeliralo na zrelost i odgovornost, kao i na to da se ne mogu samo tako srušiti godinama građeni dogovori, u odgovoru iz Moskve (8. lipnja) isticala se važnost izgubljenog jedinstva i promašenog konsenzusa koji je bio uvjet za održavanje svepravoslavnog koncila. Može li biti legitiman onaj sabor koji bi nametao neprisutnima odluke koje se tiču crkvene discipline i administracije, pitali su Rusi.

BILO JE TU, NAŽALOST, UCJENA I PRIJETNJI. Napalo se Bartolomeja da je preblizak Rimu (nije nikakva tajna da se on i papa Franjo odlično razumiju), ali i da nije odolio pritiscima američke administracije i islamskog svijeta. Oni koji su svakako pledirali da se sabor održi, gotovo su na koljenima molili da se ne zaboravi na tragediju nestajanja cijelih zajednica na Bliskom istoku, što je bila jedna od važnih tema na samitu pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila u Havani…

Ništa nije pomoglo: na Kretu su došli Carigradski ekumenski patrijarhat, Aleksandrijska patrijaršija, Jeruzalemska patrijaršija, Srpska patrijaršija, Rumunjska patrijaršija (koja se pak svađa sa srpskom, ali to je duga tema), Grčka, Ciparska i Poljska arhiepiskopija, Pravoslavna crkva u Češkoj i Slovačkoj te ona u Albaniji. Nisu stigle Ruska patrijaršija, Antiohijska patrijaršija, Bugarska patrijaršija i Gruzijska patrijaršija. Neke crkve su se, poput Srpske, lomile do kraja, ali u njoj su prevladali mudri i proročki glasovi poput onoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija koji je podsjećao na slične poteškoće uoči sazivanja Drugog vatikanskog koncila s molbom da se krene pa što Bog dadne.

Slutim da se, na slikoviti način, Isus dok gleda na kršćane hvata za glavu jer je apostol Ivan napisao njegove riječi “Ut unum sint” (Ivan 17, 21), odnosno, “da budu jedno”. Teško, brate, ovako. Teško.