Može li se išta više relevantno na svijetu dogoditi, a da katolici ne drame? Ne prestaje, naime, rasprava oko toga je li ceremonija otvaranja 33. Ljetnih olimpijskih igara u Parizu „zasjenjena“ erotiziranom i transseksualnom priredbom.

U priopćenju objavljenom u subotu, 27. srpnja, francuski biskupi oštro su kritizirali scenu na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu. Biskupi su izrazili „najdublje žaljenje“ zbog jednog dijela četverosatne ceremonije, nazvavši ga „izrugivanjem i ponižavanjem kršćanstva“. „Kršćani na svim kontinentima povrijeđeni su tom provokacijom i pretjerivanjem“, poručili su izražavajući zahvalnost predstavnicima drugih vjerskih skupina koji su nakon ceremonije izrazili solidarnost s kršćanima. U spornom dijelu ceremonije „drag kraljice“ s plesačima i ostalim zabavljačima na mostu preko Seine „očigledno su ‘odglumili’ ‘Posljednju večeru’ kako ju je predočio Leonardo da Vinci“. U parodiji su bili vidljivi elementi transseksualne zabave i modne revije, kažu. Najpoznatija sudionica bila je Nicky Doll, voditeljica televizijskog showa „Drag Race France“, koja je bila i jedna od nositeljica olimpijske baklje.

Kao stihija proširio se hrvatskim Facebookom i katoličkim portalima stav da je otvorenje „reklamiralo sotonizam umjesto kršćanskih vrijednosti“ i da ga je trebalo, halo? – bojkotirati. Kao dokaz uvrede kršćanstva poslužio je jedan prizor koji je mnoge, ne samo francuske biskupe, podsjetio na Leonardovu „Posljednju večeru“. Pažljivo sam gledao prijenos i nisam vidio vezu sa spomenutom čuvenom slikom. Novinarka kulture Svjetlana Hribar u kolumni na Autografu kaže da ju je „prije podsjetilo na uprizorenje Brechtova ‘Pira malograđana’, pogotovo zato što je zadnjih desetljeća prizor ‘Posljednje večere’ često eksplicitno korišten u reklamne svrhe najrazličitije tematike, pretežno filmske, gdje bi u središtu slike bili Madona ili mafijaški pater familias Soprano, za razliku od prizora na otvorenju u kojem su, ako baš želimo održati vezu s umjetničkim djelima iz pariških muzeja, znalci prepoznali djelo Jana van Bijlerta koje prikazuje bogove na Olimpu okupljene na gozbi u povodu vjenčanja Tetide i Peleja“. Mislim da s pravom možemo reći da otuda i „uvreda“, kolegica Hribar dodaje i opis „neukog pučanstva“ koje se stalno pita tko su dionizijevski likovi u prizoru, a u nemogućnosti da ih smjesti, sve pripisuje – sotonizmu. „Jer sve ono što oni ne poznaju, mora da je djelo Sotone…“ Ipak, službeno objašnjenje odgovornih za umjetnički program glasi: „Uvođenje prizora s grčkim bogom Dionizom osvještava apsurd nasilja među ljudskim bićima…“.

„Po mnogočemu je ovogodišnje otvaranje Olimpijskih igara u Parizu bilo drugačije od svih u povijesti. U prvom redu, to je odluka o napuštanju stadiona i selidbi otvaranja na Seinu i Trocadero; zatim, scenarij i koreografija otvaranja kojim su umjetnici na ulicama Pariza i prirodnim pozornicama grada iskazali dobrodošlicu sportašima na brodovima; nadalje, smisao olimpizma iskazan je kroz francusku povijest, koja se uglavnom događala baš u Parizu i rezultirala suvremenim vrijednostima – sloboda, jednakost, bratstvo – a na raznim nivoima korišteni su u programu najveći francuski brendovi, poput mode, plesne i glazbene umjetnosti, sve ono po čemu je Pariz meka raznih industrija u službi vizualne umjetnosti“, tumači Svjetlana Hribar. Badava, mnogi katolici žele vidjeti najprije uvredu, volju za vrijeđanjem!

Međutim, francuski biskupi ipak malo smanjuju doživljaj. Svima koji se osjećaju pogođeni spomenutom predstavom, poručili su da slavlje Olimpijskih igara seže „daleko iznad ideološke pristranosti pojedinih umjetnika“. „Sport je predivan čin, koji duboko dira srca sportaša i gledatelja te pritom posreduje važne vrijednosti i načela. Štoviše, Olimpijske igre mogu pridonijeti većemu jedinstvu, zajedništvu, miru i uzajamnom uvažavanju među ljudima“, napisali su. Dakle, za razliku od mnogih hrvatskih katolika koji su samo uspjeli vidjeti „promociju sotonizma“, francuski biskupi kažu da „mimo te sporne scene, ceremonija otvaranja ponudila je prekrasne trenutke ljepote, radosti i sreće“, dodavši da su „mnogi s pravom hvalili osjećaje koji su pritom probuđeni“. Bilo je, po mom sudu, izuzetno inventivno, prelijepo, harmonično, dirljivo ponekad i do suza. Međutim, u dvadeset i prvom stoljeću, usprkos mogućnostima učenja, putovanja, gledanja filmova i televizijskih emisija najrazličitije tematike, zapanjuje nivo komunikacije katolika koji se bune na našim društvenim mrežama i portalima.

Šteta i zbog lijepe namjere Crkve u Francuskoj. Biskupi su iskoristili prigodu da podsjete da se Crkva aktivno uključila u Olimpijske igre, organiziravši „Svete igre“. Nakon trogodišnjih priprema, više od dvije tisuće volontera opsežnim kulturnim, sportskim i duhovnim pratećim programom podupire opće oduševljenje Olimpijskim igrama u Parizu. Uvodno u program „Svetih igara“, 19. srpnja u pariškoj crkvi sv. Magdalene slavljena je misa kojoj su nazočili predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach i 200 izaslanika iz cijeloga svijeta. Papa Franjo je u poruci uoči Olimpijskih igara sve na svijetu pozvao na primirje. Hrvatski katolici ga nisu čuli. Uhvatili su se toljaga i krenuli mahati i lijevo i desno i gore i dolje. Čitali smo tako i da su hrvatski sportaši „trebali napustiti Pariz“! I otići kamo, u špilje u kojima obitavaju ovi s toljagama?