Prije 80 godina, 12. rujna 1943., Njemačka biskupska konferencija objavila je pastoralno pismo o Deset zapovijedi koje je predstavljalo najsnažniju zajedničku izjavu biskupa protiv Trećeg Reicha. Skoro pa na obljetnici, milanski dnevni list Corriere della Sera ove nedjelje je objavio požutjelo pismo napisano pisaćim strojem, a vrlo je značajno jer ga je otkrio vatikanski arhivist i objavio uz poticaj dužnosnika Svete Stolice. Pismo od 14. prosinca 1942. napisao je otac Lothar König, isusovac koji je sudjelovao u antinacističkom otporu u Njemačkoj, a naslovljeno je na osobnog Papina tajnika u Vatikanu, oca Roberta Leibera, također Nijemca. Vatikanski arhivist Giovanni Coco rekao je da je važnost pisma “golema” i da je “jedinstven slučaj” jer pokazuje da je Vatikan imao informacije da su radni logori zapravo tvornice smrti. U pismu König poručuje Leiberu kako izvori potvrđuju da je oko 6000 Poljaka i Židova dnevno ubijano u “SS-pećima” u logoru Belzec kod Rava-Ruske, tada dijelu Poljske koji je njemačka okupirala, a danas je u Ukrajini. “Novost i važnost ovog dokumenta proizlazi iz činjenice da smo sada sigurni kako je Katolička Crkva u Njemačkoj poslala Piju XII. točne i detaljne vijesti o zločinima nad Židovima”, rekao je Coco za Corriere u članku naslovljenom “Pio XII. je znao”.

Svejedno je li povodom ove vijesti ili rečene godišnjice, valja postaviti jedno, sada već gotovo retoričko pitanje: je li Katolička Crkva šutjela o holokaustu i nacističkim ratnim zločinima? Povjesničari, teolozi i javnost o tome raspravljaju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odgovor ne ovisi samo o tome kakva se očekivanja imaju od pape, biskupâ i svećenikâ. Prijelomne 1943. godine, kada su se njemačke trupe već povlačile u Africi i iz Sovjetskog Saveza, njemački su biskupi u svom pastirskom pismu “O Deset zapovijedi kao životnom zakonu narodâ” (“Zehn Gebote als Lebensgesetz der Völker”) upozorili katolike, među ostalim, na kršćansku zabranu ubojstva (Peta zapovijed): “Ubijanje je samo po sebi loše, makar bilo tobože počinjeno u interesu općeg dobra: nad nevinima i bespomoćnima, duševno slabima i bolesnima, nad neizlječivo bolesnima i smrtno ranjenima, nad onima koji imaju nasljedne probleme i novorođenčadi nesposobnoj za život, nad nevinim taocima i razoružanim ratnim zarobljenicima ili drugim zarobljenicima, nad ljudima stranih rasa i podrijetla.”

“Biskupi nisu bili u stanju zaustaviti dinamiku nasilja, ratnih zločina i istrebljenja na temelju rasne ideologije”, piše povjesničar Christoph Kösters iz bonske Komisije za suvremenu povijest te nastavlja: “Ali dali su izvanrednu izjavu protiv ubojstava bolesnika i Židova, ali i protiv neobuzdane brutalizacije rata.” Pristup unutar Biskupske konferencije bio je vrlo kontroverzan: biskupi su na početku rata pozivali na ispunjavanje domoljubne dužnosti, ali su se suzdržavali od nacionalnih i ideoloških opredjeljenja. Crkvene institucije bile su prirodni dio njemačkog ratnog društva, posebno u zdravstvenom sektoru. Rat je također tumačen kao Božji test. Nastala je duboka kriza vodstva. Neki od biskupa uvjerili su se da Crkva više ne može šutjeti o temeljnim kršenjima ljudskih prava. Münsterski biskup Clemens August von Galen dao je prvu javnu izjavu u ljeto 1941. kada je u svojim poznatim propovijedima prosvjedovao ne samo protiv oduzimanja samostana, već i protiv samovolje Gestapa i ubijanja invalida. Berlinski biskup Konrad von Preysing i novi kölnski nadbiskup Joseph Frings također su 1942. upozorili na kršenje božanskog zakona i prirodnih ljudskih prava koja iz njega proizlaze. Ali je bilo (nad)biskupa vrlo sklonih nacionalsocijalizmu. “Biskupski prigovor očitim kršenjima zakona nije proizišao iz loma, nego više iz održavanja lojalnosti državi do njezina pada 1945.” sažima povjesničar Kösters. “Međutim, svojim sve glasnijim prosvjedima protiv prijetnji kršćanskim temeljima njemačke države, biskupi su razotkrili unutarnju totalitarnu stvarnost nacističkog režima“, zaključuje Kösters, a izvještava Katolička njemačka agencija KNA. Elem, što to znači za naše prilike? Kakva si pitanja i zaključke moramo postaviti i donijeti?

Kao prvo, recimo da se paralelno s ovom Njemačkoj vrlo važnom obljetnicom, Katolička Crkva u Hrvatskoj priprema za proslavu 25. godišnjice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, kojeg je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. blaženim proglasio sveti Ivan Pavao II. Tu proslavu predvodit će zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u subotu 30. rujna. Ne samo Pijo XII., već je i Stepinac znao! Ali je svejedno držao štangu ustašama i jedva je prigovorio kada su počele masovne deportacije Židova iz Zagreba. Da, paktirao je sa zločincima jer “ostaje sasvim nejasno kako je Stepinac zamišljao da se može pomiriti diskriminatorske zakone protiv cijelih naroda i istovremeno poštovati ‘ličnost i dostojanstvo’ svakog pripadnika tih naroda” (Ivo i Slavko Goldstein, “Holokaust u Zagrebu”, Novi liber/ŽOZ, 2001., str. 567) te je jasno da Stepinac ne može biti kršćanski model za svijet. Budući da je ta nepomirljiva kontradikcija, “nepomirljiva sa staništa logike, etike, pravne teorije i provedbene prakse” (isto), ostala često prisutna kod Stepinca sve do početka 1943.

Ja se predati neću. Nastavljam moliti hrvatski episkopat da učini ono što su uradili njemački biskupi o 75. godišnjici završetka rata: kompletnu reviziju držanja episkopata pred poglavnikom i ustašama te, shodno tomu, donošenje jednog cjelovitog, pokajničkog dokumenta.