U nedjelju, 10. prosinca, na Međunarodni dan ljudskih prava odnosno na dan kada se obilježava 75. godišnjica donošenja Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima, papa Franjo je odmah nakon molitve Angelusa kazao i ovo: “Prije 75 godina, 10. prosinca 1948. godine, potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima. To je kao glavna cesta na kojoj je učinjeno mnogo koraka naprijed, ali mnoge tek treba učiniti, a nažalost ponekad idemo i unatrag. Predano zalaganje za ljudska prava nikada nije završeno! U tom pogledu, izražavam svoju blizinu svima onima koji se, bez busanja u prsa, u konkretnoj svakodnevici, bore i plaćaju osobnu cijenu za obranu prava onih koji ne kotiraju visoko na društvenoj ljestvici.”

U Hrvatskoj je bilo nekih reakcija i skupova u povodu važne obljetnice. Tako je, naprimjer, u Zagrebu 1. prosinca održana konferencija “Ljudska prava u Hrvatskoj”, u povodu 75 godina od donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Važnu konferenciju su zajednički organizirali pučka pravobraniteljica, Ured potpredsjednice Vlade i Kuća ljudskih prava Zagreb, u prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Bilo je i drugih manjih skupova, ali ne i, nažalost, hrvatskih crkvenih inicijativa. Dapače, Komisija Hrvatske biskupske konferencije za pravdu i mir (Iustitia et pax) kojom predsjedava potpredsjednik HBK-a i đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, zanemarila je obljetnicu i nije se uopće oglasila. Inače, Iustitia et pax već dugo šuti o mnogim vrućim temama i situacijama nepravde u našoj zemlji. Posljednja potreba da se HBK oglasi, u nizu važnih tema, jest situacija zloupotrebe strane radne snage u Hrvatskoj, jer se, prema pisanju kolegice Silvane Menđušić (Telegram), na uvozu stranih radnika često mutno zarađuju milijuni, odnosno, to je postao “veći biznis od šverca kokaina”.

Za razliku od situacije u HBK-u, istoimena komisija u episkopatu Bosne i Hercegovine (na čelu joj je bio sada umirovljeni banjalučki biskup Franjo Komarica) izuzetno je aktivna i aktualna. U posljednjem priopćenju koje je potpisao biskup Komarica, čitamo i ovo: “Ne postoji, nažalost, poštivanje nekih temeljnih ljudskih prava ni ravnopravnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina.”

Kaže biskup da smo tijekom svih poratnih godina svjedoci podržavanja (u BiH) „kontroliranog kaosa”, učvršćivanja „zakona jačega”, krivotvorenja istine, zaobilaženja i izrugivanja pravde. Posebno je dramatično i porazno za budućnost Bosne i Hercegovine neprovođenje – pa i namjerna opstrukcija – Aneksa sedam Daytonskog sporazuma, koji garantira i predviđa siguran i održiv povratak svih izbjeglih i prognanih stanovnika. “Članovi BK-a BiH i Komisija Justitia et pax upozoravali su mnogo puta sve nadležne dužnosnike – domaće i strane – na kontinuirano otežavanje i onemogućivanje održivog povratka, osobito katoličke populacije, koja uglavnom pripada jednom od triju konstitutivnih naroda.” Kažimo s biskupom Franjom: svjedoci smo, s cijelom domaćom javnošću, i u najnovije vrijeme napada na povratnike, nažalost, čak sa smrtnim posljedicama, zatim bespravnog oduzimanja imovine prognanih i izbjeglih nepravednim zakonima, otimačinom i pljačkom materijalnih dobara.

Sada već umirovljeni mons. Komarica paradigma je obrane ljudskih prava na našem području, o čemu govore brojna priznanja i međunarodne nagrade koje je dobio. Hrvatska nema svog Komaricu. I to je naša velika šteta i žalost. A zašto je to važno naglasiti? Rezolucija 217 A (III) Opće skupštine Ujedinjenih naroda, održane u Parizu, dokument je koji je postao temelj za većinu pravno obvezujućih međunarodnih akata o ljudskim pravima, uključujući i mnogobrojne ustave nacionalnih država.

Da nije bilo katoličkog francuskog personalista i filozofa Jacquesa Maritaina, Deklaracija ne bi tako izgledala niti bi imala snagu koju ima. Maritaina se s pravom smatra najznačajnijim kršćanskim misliocem 20. stoljeća. U tekst Univerzalne deklaracije, koja je sastavljena od 30 članaka, uključena su čak 22 ljudska prava od njih 26 iz kataloga ljudskih prava koji je oblikovao Jacques Maritain. Ne bi smjelo ostati nespomenuto, kako podsjeća portal Vatican News, da je upravo on prvi put u povijesti uporabio pojam “ljudska prava” (human rights), godine 1940. u zborniku “Sloboda: njezino značenje” (Freedom: Its Meaning). Maritain je u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 40-ih godina 20. stoljeća postao jednim od najgorljivijih zagovornika ljudskih prava, nastojeći da američka i svjetska javnost uvide nužnost donošenja akta na nadnacionalnoj, svjetskoj razini. K tome je važno pojasniti da je pojam “osoba” središnji u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima – spominje se 23 puta. Pojam “osobe” kako ga danas razumijevamo, dijete je kršćanstva. Prvi ga je definirao Boecije, starorimski filozof i kršćanski svetac. Osoba ili “persona”, kako reče Boecije, jest “individualna supstancija racionalne naravi” (naturae rationalis individua substantia).

Gospoda iz HBK-a kao da sve to zaboravljaju, pa i da iz kršćanstva izrasli personalizam izbjegava štetne i pogubne krajnosti kolektivizma i individualizma te se upravo personalizam iskazao jedinim primjerenim odgovorom na sve totalitarizme. Maritain je bio važan kršćanski antitotalitarist: dosljedni protivnik nacional-socijalizma, fašizma i komunizma (što korektno tumači suradnik Vatican Newsa). Šteta, velika je šteta što (nad)biskupi u Hrvatskoj sve to kao da ne uvažavaju. Njihova šutnja nije jasna ni prihvatljiva.