Po svemu sudeći jer je bila iznuđena (priopćenjem Apostolske nuncijature i silnim reakcijama medija, među kojima i prethodnu ovdašnju kolumnu treba spomenuti), pokajnička izjava đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića kod mnogih je sugrađana izazvala negativne komentare: neki mu ne vjeruju, drugi bi mu vjerovali kada bi se zahvalio papi Franji na povjerenju i dao ostavku. Premda ne smatram da sam pogriješio kada sam u prethodnom broju Nacionala napisao da je Hranić zreo za povlačenje, svejedno bilo to ostavkom ili Papinom voljom, sklon sam vjerovati da je Đuro Hranić bio iskren kada je u subotu, 1. travnja, rekao da se “izjavom ispričava žrtvama svećenika Rajčevca”, njihovim obiteljima, župljanima župe Sotin, posebno onima koji su prijavili slučaj, kao i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, “što uz poduzete mjere prema hrvatskim institucijama i nadležnom Dikasteriju Svete Stolice, dotičnoga osumnjičenog župnika nisam uklonio sa župe za vrijeme trajanja istrage” (izjava je napisana dan ranije).

Vjerujem, dakle, u iskrenost Hranićevih riječi: “Nažalost, tek sam ovih dana, slušajući javno svjedočanstvo jedne žrtve, kao i glas crkvene i opće javnosti, preispitujući sebe samoga pred raspetim Gospodinom, uvidio koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile. Svojim propustima te svojim izjavama na tiskovnoj konferenciji 21. ožujka 2023., makar to svojim srcem i stavom ne htijući, zanemario sam stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi. Priznajem to i s osjećajem duboke postiđenosti izričem svoje kajanje.”

Ovo pišem i jer sam pročitao njegovu propovijed od petka, 31. ožujka, kazanu na središnjoj proslavi Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji: nakon prijepodnevne međureligijske molitve održane kod spomenika “Cvijet” u Jasenovcu, održana je navečer u jasenovačkoj župnoj crkvi. Uz biskupe Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i svećenike iz župa Novljanskog i Pakračkog dekanata, na slavlju su sudjelovali i brojni vjernici hodočasnici.

U svom pozdravu požeški biskup Antun Škvorčević je rekao: “Još odjekuje neoslabljenom snagom pitanje koje je Bog na prapočecima čovječanstva uputio Kajinu kad je ubio svoga brata Abela: ‘Gdje ti je brat?’ Pitanje je posebno izazovno u Jasenovcu i na drugim mjestima ljudskih stradanja, gdje je jedan brat progonio, prezreo, ponizio i ubio drugoga brata.’’ Tom pobožnom djelu pridružili su se i ovom prigodom biskupi Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Propovijedao je nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić, koji je predvodio slavlje uz biskupa srijemskog mons. Đuru Gašparovića, biskupa koadjutora srijemskog Fabijana Svalinu, domaćina mons. Škvorčevića te brojne svećenike. U homiliji je nadbiskup Hranić, među inim, rekao: ‘’Sabrani smo na području teških stradanja tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata te u Domovinskom ratu da bismo pred Isusov križ, do njegove milosrdne ljubavi, vjerni pozivu svetoga Ivana Pavla II. na pokorničkom slavlju obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika te poticajima sveopće Crkve ovamo u molitvi pred raspetog i uskrslog Gospodina Isusa Krista doveli sve žrtve i sve zločince, da bismo mu povjerili sve nepravedne osude, progone, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi i kako bismo za sve njih molili Oca nebeskoga za oproštenje i milosrđe…’’

Hranić je kazao da u misaonom, nacionalnom, religioznom, političkom, naime, totalitarnom ambijentu, nema i ne smije biti pluralnosti, razlika. One se uklanjaju i brišu i nasilnim putem. Svatko tko ne samo da se ne uklapa, nego tko se ne poistovjećuje sa zadanim odrednicama, biva marginaliziran i na kraju osuđen i uklonjen: ‘’I takav je totalitarni sustav koji je stvorio preveliki broj žrtava i prouzročio golemo stradanje, razlog zbog kojeg smo, draga braćo i sestre, u pokorničkom tonu danas okupljeni ovdje na Danu obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu…’’

Nastavlja se praksa da katolički (nad)biskupi odbijaju decidirano govoriti o ustaštvu, Anti Paveliću i NDH. Zbog čega im je tako teško biti izravni, ja mogu samo nagađati. Možda je lakše govoriti o općenitoj ideologiji i mjestima “na kojima se suočavamo s kostima žrtava totalitarnih ambijenata i sustava, totalitarnog režima fašizma, nacizma i komunizma” i pritom izbjegavati, na primjer, očite Stepinčeve propuste. U knjizi Josipa Horvata “Preživjeti u Zagrebu – dnevnik 1943-1945” autor kaže kako je čitao Stepinčevu šapirografiranu propovijed u kojoj se nimalo ne osvrće na antikršćansku politiku koju provodi endehazijski režim “bez truna milosrđa, esencijalne kvalitete kršćanstva”, ali zato ta propovijed ističe “nemoralne kupališne kostime”. Jer, pobogu, što su masovna ubojstva naspram nemoralnih kupaćih kostima?!

Dakle, treba pokajnički govoriti o ulozi katolika u zločinima ustaša i NDH, naročito o onima počinjenima u Jasenovcu i drugim logorima i mjestima stradanja nevinih od ustaške ruke. A budući da vjerujem kako je Hranić u vezi pedofilije u župi u Sotinu bio iskren kada se pokajao, imam pravo i dužnost zamoliti katoličke (nad)biskupe u Hrvatskoj i od njih očekivati jednu temeljitu ispriku i kajanje kakvo je Hranić izrekao. Ako su to mogli učiniti njemački biskupi, mogu i moraju to, konačno, uraditi i članovi HBK-a. Ne uvijeno, ne okolišno, nego barem onako iskreno kako je mons. Đuro Hranić priznao vlastite pogreške.