I ove godine komemoracija za žrtve Jasenovca, u povodu 79. godišnjice proboja logoraša 22. travnja, prošla je bez učešća predstavnika katoličke hijerarhije. Za razliku od Katoličke Crkve u RH, Srpska Pravoslavna Crkva, preko mjesne Eparhije pakračko-slavonske, ostaje vjerna komemoraciji herojskog proboja logoraša i održala je 22. travnja molitveno sjećanje, najprije liturgijom u hramu Svetog proroka Ilije u Mlaki, da bi zatim onima koji su kroz svoja stradanja zadobili vijenac svetih posvetili slavski kolač i odslužili panihidu na humcu pod kojim su ostatci žrtava u samom Spomen području Jasenovcu, nedaleko od Bogdanovićeva spomenika „Kameni cvijet“. Liturgiju i ceremoniju predvodio je vladika Jovan Ćulibrk.

Hrvatska biskupska konferencija i ove godine ignorira komemoraciju, ali nije da je Crkva ignorirala stradanje žrtava Jasenovca. Jednom su se čak okupili tamo svi vjerski poglavari, ali u povodu Jom Hašoa, Dana sjećanja na žrtve holokausta. U Spomen području Jasenovac on je 2. svibnja 2019. obilježen u organizaciji Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Bio je to prvi molitveni susret visokih predstavnika četiriju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, održan u Jasenovcu na prijedlog požeškog biskupa Antuna Škvorčevića kao predsjednika Vijeća HBK-a za ekumenizam i dijalog. Uz domaćina, rabina Kotela Da-Dona, u molitvi je sudjelovao (tadašnji) mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, (sada već umirovljeni) požeški biskup Antun Škvorčević te muftija Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj. Učenici židovske Osnovne škole ‘’Hugo Kon’’ iz Zagreba i učenici Katoličke osnovne škole u Požegi zapalili su najprije šest svijeća u spomen na šest milijuna stradalih Židova tijekom holokausta. Druga je priča kada se komemoriraju sve žrtve Jasenovca, 22. travnja, a osobito srpske žrtve. To treba zabrinjavati. To traži promjenu politike HBK-a.

Najvažniji oslonac je ustaška teroristička organizacija Ante Pavelića, stvorena u Italiji 1932. godine, imala u klerikalnim krugovima, u masovnim katoličkim organizacijama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, uz ostalo i na zagrebačkom sveučilištu. Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koji on donosi, smatrajući da ne uživa podršku države. Poslije državnog udara 27. ožujka 1941. u Beogradu, nadbiskup Alojzije Stepinac je smatrao da je većina Hrvata, ako ne i svi, za odcjepljenje od Srba. Najviša hijerarhija RKC-a na čelu s nadbiskupom Stepincem odmah je podržala državu proglašenu 10. travnja 1941. Inicijativu za to i glavnu ulogu u tome imao je nadbiskup Stepinac. Odmah po imenovanju hrvatske vlade 16. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je posjetio poglavnika Pavelića i zaželio mu „Božji blagoslov u radu“. Godinu dana prije formiranja NDH znao je za ustaške planove etničkog čišćenja usmjerene prema Srbima i Židovima.

Novostvorena država imala je prijeku potrebu učvrstiti međunarodni položaj u okviru „Nove Europe“, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao pri uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. Crkva je ustrajala u obrani NDH čak i kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno.

U svom djelovanju nadbiskup Alojzije Stepinac imao je punu podršku Svete Stolice i njenog predstavnika u NDH; premda je nije formalno priznala, tu je imala legata opata Ramira Marconea. Nadbiskup je bio uvjeren da je velika, nezavisna država pogodan institucionalni okvir za ostvarenje hrvatskih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima i razaranjima kojima je plaćeno njihovo ostvarivanje. Na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska Pravoslavna Crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima svećenstva i organizacije RKC te samog nadbiskupa Stepinca. Ne dovodeći u pitanje niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone.

Hoću kazati, razloga za čin pokajanja HBK-a u Jasenovcu, kao amblematskom mjestu hrvatskog i ustaškog terora, ima jako puno. Naveo sam neke od važnijih razloga. U pismu HBK-a o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, koje je objavljeno 1. svibnja 1995., napisano je, između ostalog, sljedeće: „Uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinitelja zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu čine zločini.“

Imperativ koji još uvijek stoji pred HBK-om je da (nad)biskupi odgovore na pitanje koje su si sami postavili 1995.: „Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?’’

Gospodo, pojavite se u Jasenovcu.