Nije li čudno, gospodine nadbiskupe Dražene Kutleša, predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije, koji toliko volite određivati što će se i kako će se vjerovati u Hrvatskoj, što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njezinim zakonima? Naime, kaj: na mrežnim stranicama svjetski utjecajnog washingtonskog Istraživačkog centra Pew, u članku Jonathana Evansa od 9. kolovoza, predstavljeni su rezultati istraživanja o najreligioznijim mjestima na svijetu i važnosti svakodnevne molitve. Prema istraživanju, tek 42 posto Hrvata smatra vjeru važnom u životu, a 40 posto dnevno moli. Zar nije porazno, odnosno, gdje vam je baza, gospodine nadbiskupe?

Tijekom više od desetak godina je Istraživački centar Pew, javlja IKA, proveo istraživanja koja su bila usmjerena na prakticiranje religija diljem svijeta. Neka od pitanja postavljenih postavljana u istraživanju bila su npr.: “Koliko je vjera važna u vašem životu?”, te “Koliko često molite?”

Koristeći ova pitanja, uglavnom se vidi sličan obrazac u 102 zemlje i teritorija koji su bili istraživani između 2008. i 2023. godine. Mjesta koja su prema ovim istraživanjima najreligioznija uglavnom se nalaze na području Subsaharske Afrike, u Latinskoj Americi i Bliskom istoku – sjeveru afričke regije. Mjesta koja su najmanje religiozna uglavnom su u Europi i istočnoj Aziji. Istraživanje je dio projekta “Pew-Templeton Global Religious Futures”, koji analizira vjerske promjene i njihov utjecaj na društva diljem svijeta. Podaci za gotovo 100 drugih zemalja i teritorija u ovoj analizi potječu iz prethodnih istraživanja usmjerenih na religiju provedenih između 2008. i 2023.

Ljudi s područja Subsaharske Afrike su među onima koji će najvjerojatnije reći da im je religija vrlo važna u životu. Najviše to kažu Indonežani i Senegalci, 98 posto, najmanje 90 posto odraslih to kaže u Maliju, Tanzaniji, Gvineji Bisau, Ruandi i Zambiji. Nasuprot tome, ljudi u gotovo svim ispitanim europskim zemljama neki su od onih koji će u najmanje slučajeva reći da im je religija vrlo važna u životu. U Estoniji, Češkoj, Danskoj, Švicarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Švedskoj, Latviji i Finskoj to kaže 10 posto ili manje odraslih osoba. Najnezainteresiraniji za religiju su Japanci, nešto ispod 10 posto.

Rekoh i ponovimo: na pitanje koliko im je religija važna u životu pozitivno je odgovorilo 42 posto anketiranih građana Hrvatske, mahom katolici. Koliko naših ljudi dnevno moli? Njih 40 posto. Toliko i a propos tvrde da su Hrvati katolička, štoviše, kako smo čuli ovih dana, marijanska nacija. Kajgod! Zašto je tomu tako? Dražen Kutleša na ovo ne reagira, on ponavlja molitvice Stepincu, citira Stepinca… Istina je da široki slojevi građana ne šljive Stepinca ni tih 10 posto japanske pobožnosti, i može se glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić ljutiti do mile volje – to je tako. Elem, poznato je da većina vjeroučenika nakon sakramenta potvrde prestaje ići u crkvu, između ostalog zato što ni njihovi roditelji ne idu redovito ili nikada i ne idu u crkvu. S druge strane, kod velike većine praktičnih vjernika, čak i onih obrazovanijih, poznavanje temeljnih sadržaja kršćanske vjere ostalo je na infantilnoj, tradicionalnoj i formalnoj razini. Sveopća relativizirana vjera sve više postaje identitetsko pitanje, koje je na našim prostorima često povezano s nacionalnim pitanjem, a u posljednje vrijeme i s (neo)konzervativnim ideološkim strujanjima koja se pozivaju na kršćanske vrijednosti premda su nerijetko udaljena od službenoga naučavanja Crkve, kazali su neki predavači na ovogodišnjem Teološko-pastoralnom tjednu (odnosno danima). Nameću se tu dva pitanja: zašto velik broj odraslih osoba ne osjeća ili zanemaruje važnost vjere u svom životu i nema potrebu prakticirati vjeru i duhovno rasti u sklopu crkvene zajednice? Zašto i velik broj praktičnih vjernika ima oskudno znanje o svojoj vjeri i gotovo nikakav uvid u naučavanje Crkve, osobito u evangelizacijskoj perspektivi Drugoga vatikanskoga koncila, koja predmnijeva zrele, osviještene i angažirane kršćane?

Mizerna čitanost Glasa Koncila (zbog čega se Branimir Stanić jako boji za svoju stolicu) svakako je pokazatelj da su zaključci TPT-a precizni. Uostalom, dok su Miklenić i Stanić negirali ustaške zločine u Glasu Koncila, godinama su to radili kojekakvim opskurnim feljtonima, umirale su bakice zbog kojih se Glas Koncila i kupovao. Ergo, nekih par tisuća ljudi taj list još uzimaju doma, nešto više slušaju Radio Mariju ili HKR, logično je da se Laudato TV unutar tih 40 posto zainteresiranih za vjeru prati, iako su brojke o gledanosti daleko niže, ali lagano i pouzdano – Crkva u Hrvatskoj gubi kontakt s ljudima. Žalosno, ali je tako, dok istodobno nadbiskup Kutleša izigrava i Papu i crkvene dokumente.

U sadašnjem trenutku Crkve u Hrvatskoj prevladava dihotomija između nominalnoga i sociokulturnoga katoličanstva te stvarne i učinkovite prisutnosti katoličkih vjernika u hrvatskom društvu. Činjenica je da većina odraslih osoba ne prepoznaje smisao i vrijednost kršćanstva niti je zainteresirana uključiti vjeru i Crkvu u svoj život. Ali kome ja to govorim? I sada bismo, što, trebali vjerovati da spomenuti Kutleša i Stanić mogu reevangelizirati ovaj prostor?