Glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić u komentaru „Hajka bez ploda Viktorova je budućnost” (broj 34/2024, na portalu GK 26. 8. 2024.) tvrdi da je Nacional pisanjem o držanju Dražena Kutleše – koji je kao splitsko-makarski nadbiskup propustio suspendirati svećenike pedofile (Nacional, 13. kolovoza 2024.) – izvršio „jedan od ružnijih napada na katoličku vjeru u Hrvatskoj“ i pokazao „dno na koje može pasti novinarstvo“. Govori Stanić i o „hajci“ s obzirom na to da proziva i Jutarnji list (gdje je objavljena analiza intervjua koji je Kutleša dao Večernjem listu za dvobroj na Veliku Gospu) i brani zagrebačkog nadbiskupa kazavši da je „priopćenje iz Splitsko-makarske nadbiskupije od 15. kolovoza pokazalo sve razmjere Nacionalove manipulacije i svim dobronamjernima postalo je jasno da je sve postupanje dok je nadbiskupsku službu vršio sadašnji zagrebački nadbiskup bilo u skladu sa zakonima i propisima“, naime, odgovarajući na tvrdnje Nacionala da „u slučaju mogućih spolnih zloporaba na području Splitsko-makarske nadbiskupije crkvene vlasti nisu postupale u skladu s mjerodavnim propisima“.

Na to priopćenje reagiralo se na više načina: među ostalim, Nacional je u broju 1374, od 20. kolovoza 2024., argumentirano, pozivajući se na vatikanske dokumente, pokazao da je Kutleša trebao suspendirati svećenike pedofile. To da Nacional piše koordinirano s Jutarnjim listom ili obrnuto, nebuloze su glavnog urednika Glasa Koncila.

Stanić kaže da je tekst Nacionala od 20. kolovoza napisan „kupus-argumentima“ i da bi „mogao ući u anale medijskih gluposti jer vrvi izvrtanjem činjenica i izvora“. Posebno se Branimir Stanić bavi dodatnim prozivanjima Stepinca. Sasvim suprotno njegovim navodima, nedvojbeno je legitimno povući paralelu između Kutlešina pranja ruku od optužbi za zaštitu pedofila u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji s dokazanom činjenicom da se Stepinac, koji je Kutleši uzor, zalagao da se Židove ne vozi u Jasenovac u stočnim vagonima, tražeći neki „humani tretman“ za njih kada već moraju u logor. Dodatno je legitimno pritom upozoriti Kutlešu na sljedeću konstataciju Slavka i Ive Goldsteina: „Ostaje sasvim nejasno kako je to Stepinac zamišljao da se može pomiriti diskriminatorske zakone protiv cijelih naroda (Židova, Srba i dr, op. D. P.) i istovremeno poštovati ‘ličnost i dostojanstvo’ svakog pripadnika tih naroda. Ipak, činjenica jest da je ta nepomirljiva kontradikcija – nepomirljiva s gledišta logike, etike, pravne teorije i provedbene prakse – ostala često prisutna u Stepinčevim pismima i drugim istupima sve do potkraj 1942. ili do početka 1943.“ (Ivo Goldstein & Slavko Goldstein, „Holokaust u Zagrebu“, Novi Liber, ŽOZ, Zagreb, 2001., str. 567 / Katolička Crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi). Time oni jasno ukazuju na „ambivalentnost pozicije Crkve i samog Stepinca – on se načelno ne protivi donošenju rasnih zakona koje naziva ‘protužidovskim’, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznosti provedbe“ (Isto, str. 566., za Stepinca postoje i Židovi koji su krivi!!) Što posredno i usporedo pripomaže razumjeti zašto su neodrživi Kutlešini propusti u pristupu pedofilima unutar Crkve, i to mimo crkvenih dokumenata i Papina motu proprio.

S pravom se postavlja pitanje, piše Stanić u Glasu Koncila, „zašto se upravo sada događaju ti napadi i s kojim ciljem. Postoji tumačenje da su nekima trn u oku desetci, pa i stotine tisuća hodočasnika u marijanska svetišta na svetkovinu Velike Gospe, to jest živa vjera u hrvatskom narodu. Drugi smatraju da promjene kojima su zahvaćena neka druga zapadna društva, a tiču se fenomena poput razmahivanja rodne ideologije i relativizma uopće, presporo zahvaćaju hrvatsko društvo pa treba oslabiti one koji štite društvo. No ne bi trebalo olako odbaciti mišljenje da nekima u današnjim okolnostima pogoduje radikalizacija u hrvatskom društvu i umjetno stvaranje podjela na ‘napredne’ i ‘nazadne’, na koje nije imuno ni glazbeno područje“. Nonsens! Nacionalu ne smetaju vjernici u marijanskim svetištima niti je ikada neprimjereno pisao o „živoj vjeri“ ovdašnjih vjernika.

Nacional raskrinkava nemoral i sve što je loše unutar Crkve, u što svakako ulaze nadbiskupovi propusti u pristupu pedofilima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.