Desetu godišnjicu izbora kardinala i nadbiskupa Buenos Airesa Jorgea M. Bergoglia za rimskog biskupa smo obilježili, ali mnogi, većina novinara i komentatora, preskaču inauguraciju pape Franje, koja se dogodila na blagdan svetog Josipa, 19. ožujka 2013., čega smo se sjetili u nedjelju. Mislim da je važno da se vratimo najvažnijim dijelovima programatske propovijedi s mise na početku pontifikata u kojoj je Papa Franjo trasirao pravac kojim će biti potrebno ići za postizanje dubinske obnove Crkve. Papa je govorio o tomu kako se odgovara na Božji poziv, raspoloživošću i spremnošću, ali i o tomu koje je središte kršćanskoga poziva: Krist! ‘’Čuvajmo Krista u svom životu da bismo čuvali druge, da bismo čuvali stvoreni svijet’’, kazao je Papa. Poziv na čuvanje, međutim, ne tiče se samo kršćana, već ima jednu općeljudsku dimenziju, tiče se sviju.

To je poziv na čuvanje čitavog stvorenog svijeta, ljepote stvorenja, kao što se kaže u Knjizi Postanka i kao što nam je pokazao sveti Franjo Asiški: čuvati znači gajiti poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i ambijentu u kojem živimo. To znači čuvati ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, osobito za djecu, starije, one koji su najslabiji i koji su često na periferiji našega srca. A kada čovjek ne obavlja tu zadaću, kada se ne brinemo za stvoreni svijet i braću, tada se stvara prostor za uništenje i ljudsko srce otvrdne.

Papa je zatim pozvao sve one koji su na odgovornim položajima u ekonomiji, politici i društvu, sve muškarce i žene dobre volje: ‘’Budimo čuvari stvorenoga svijeta, Božjeg nauma upisanog u narav, čuvari drugoga, ambijenta; ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate ovaj naš svijet na njegovu putu!’’ Ali da bismo ‘’čuvali’’, moramo se brinuti također za nas same. Papa kaže: ‘’Sjetimo se da mržnja, zavist i oholost prljaju život! Čuvati život znači, dakle, bdjeti nad našim osjećajima, nad našim srcem, jer iz srca izlaze dobre i zle namisli: one koje grade i one koje uništavaju! Ne smijemo se bojati dobrote, štoviše, ne smijemo se bojati ni nježnosti!’’

Papa je zatim dodao kako brinuti se i čuvati druge traži dobrotu, traži da to čuvanje bude s nježnošću. Moramo, dakle, biti ljudi u ime velike nježnosti, koja nije krepost slabih, naprotiv, ona je odlika snažnog duha i pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, suosjećajan, otvoren prema drugome, da ljubi druge. ‘’Ne smijemo se bojati dobrote i nježnosti’’, ponovio je Papa. Ne smijemo nikada zaboraviti da je prava vlast služenje i da i Franjo, da bi obnašao svoju vlast, mora uvijek sve više ulaziti u onu službu koja ima svoj svijetli vrhunac na križu; mora imati pred očima ponizno, konkretno, vjerničko služenje i širiti ruke da čuva cijeli Božji narod odnosno prihvati s ljubavlju i nježnošću čitav ljudski rod, osobito najsiromašnije, najslabije, najmanje. ‘’Samo onaj koji služi s ljubavlju zna čuvati’’, rekao je Franjo.

Mislim da je Papa dao odgovor krizi koja je strukturalne naravi. Naime, Franjo je, što se toga tiče, dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan. Kriza, od koje svi patimo, seže do temelja sustava našega zajedničkog života. Zato je ona tako dramatična i neodgodiva. Kriza cjelokupnog sustava rezultira iz specifične krize vladalačke klase koja se pokazuje nesposobnom za integriranje novonastalih snaga u svoje okvire iz svojih vlastitih unutrašnjih sredstava jedne nove alternative, koja bi svima mogla biti smjerokazom. Čini se da doživljavamo svršetak jedne i nastanak druge ere. Ali nemirni smo i očajni!

Pojavni oblici krize u kojoj se nalazimo, a kojoj odgovor ne daju ni episkopat, ni Vlada, ni opozicija, dakle, ti oblici krize vrlo su masivni: praznina, osamljenost, tjeskoba, potištenost i besciljna agresivnost svijeta u kojem obitavamo. Ukratko: sveopće nezadovoljstvo. Kada potištenost napadne jednu čitavu kulturu, tada to znači da se ova osjeća ugroženom i da joj prijeti veliko zlo. Ali ja vidim nastajanje novog kulturnog etosa: patosa simpatije koju širi figura pape Franje i eros bratskog zajedništva i nježnosti o kojima Franjo govori. Pozvao je cijeli svijet da se ne treba bojati dobrote, štoviše, ponavljam, ne smijemo se bojati ni nježnosti! Pozvao nas je na logiku srdačnosti. Papa želi kazati da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo. Kako je Isus mogao oduševiti ljude govoreći im o ‘’Kraljevstvu Božjem’’? Što su razumjeli da stoji iza te metafore? Zašto su osjećali i primali Boga kao dobru vijest? To je i poruka i pitanje Pape svima nama.

Završavam prijedlogom da pokušamo izgraditi kulturu istinske suživljenosti, zbog čega je papa i uzeo ime Franje Asiškoga. Ovako ne možemo dalje živjeti: traži se svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Kada eros, što znači stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige, bude osvojio veći prostor, a to je ono što Papa predlaže, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojem ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima. Znajući za derutno stanje Crkve u Franjinom vremenu, jasno je kakvu je obnovu Raspeti zahtijevao od asiškoga sveca. Ništa manje i ništa više Krist ne zahtijeva od pape Franje. Ecclesia semper reformanda! Treba se primiti posla jer reformirati ne treba samo Crkvu nego i cijelo društvo. U čijim je rukama, najprije, novi način postojanja? Papa Franjo kaže ovako: u vašima i u mojima.