Ako ste pročitali prošlotjednu kolumnu, upozorio sam na to da su katolički prvaci, predvođeni predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Draženom Kutlešom, optirali prešutjeti 30. godišnjicu prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i, konkretnije, propovijed na Zagrebačkom hipodromu kada je Hrvate pozvao na hitan zadatak pomirbe sa susjedima. Elem, svi do jednoga hrvatski (nad)biskupi odabrali su šutnju o godišnjici i hitnoj zadaći. „Vrijeme je da zagrebačka Crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira’’, kako je zadaću precizno formulirao taj sveti papa.

Ako neće hrvatski biskupi, ima tko hoće govoriti o miru i pomirenju. Bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn slavio je u nedjelju 8. rujna misu s Hrvatima u bečkoj župi Rudolfsheim i pritom naglasio važnost pomirenja i dijaloga kako bi zacijelile ratne rane. „Ovdje su mnogi ranjeni strašnim ratovima“, rekao je kardinal Schönborn. Naglasio je potrebu liječenja suosjećanjem i ljubavlju prema bližnjemu, pri čemu kršćanska vjera može dati važan doprinos. „Isus Krist je na vrlo osoban način, pun ljubavi, dao primjer življenja suosjećanja i pozvao na ljubav prema bližnjemu“, rekao je kardinal oslanjajući se na čitanje iz evanđelja u kojemu je riječ o tome kako je Isus izliječio gluhonijemog.

Suosjećanje je „univerzalni jezik, koji razumije svaki čovjek“ i stoga je riječ o „materinskom jeziku svijeta“, naveo je kardinal riječi umjetnika Andrea Hellera. „Suosjećanje je jedini jezik koji razumiju svi ljudi – i kad su gluhi ili slijepi“, dodao je. Za liječenje rana iz prošlosti nužno je „otvaranje za Boga i jedan za drugoga“, nastavio je kardinal Schönborn. „Važno je prepoznati drugoga kao čovjeka, kao moga brata i moju sestru“, rekao je bečki nadbiskup, pozivajući na pomirbu, dijalog i otvorenost. „Samo tada možemo razumjeti jedan drugoga i dopustiti da zacijele rane iz prošlosti, bilo to u obitelji, u zajednici ili među narodima“, poručio je.

S pravom se u nas već dulje sugerira da bi pravilan put svake debate trebao ići od konstatiranja stanovitoga „sakralnoga ludila“ koje nastaje ili je nastalo u nas, odnosno, u našoj regiji (jer je problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, u gotovo svim post-jugoslavenskim republikama, dapače, i ne samo u njima već i u drugim mjestima u svijetu), do pomirenja kao krajnjeg cilja, i to zato što je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo. A pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te kao posljedica negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti. Uostalom, vjerujem da kao što za sebe želimo herojski život, tako u svom životu prepoznajemo poziv proroka. Kao proroci, pozvani smo neprestano se miješati u politički život, i to ne da bismo kočili procese integracije, normalizacije i modernizacije, već da bismo uspostavili strukture pravednije od onih koje imamo. Ali treba priznati zlo.

Bez ikakve sumnje, borba za ljudska prava ili, još jednostavnije, proročka pozivanja na mir i pravednost, vjernost i solidarnost, osobito spram siromaha, više su nego aktualna. Ističem proroka Amosa jer raskrinkava sve političke zločine koji su, istovremeno, i zločini protiv čovječanstva. Nisu li svi oni ponovljeni u XX. stoljeću i u našem vremenu? Je li moguće izraziti božanski gnjev protiv zločinačkih nedjela? Kao teolog i kao novinar, mislim da ova kraća kolumna čitatelja stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja? Mislim na Srbe i Hrvate ili na Hrvate i Bošnjake, jer mislim na Ruse i Ukrajince, na primjer.

Crkva bi trebala transcendirati naciju i svaki oblik nacionalizma. Ako se neka crkva poistovjećuje s nekom nacijom ili etničkom skupinom, iz toga crkvenoga kruga bivaju izbačeni svi oni koji nisu nacionalno ili etnički isti. I to treba demaskirati. Rezultat je kolaps u komunikaciju u okviru građanskog društva i nestanak efektivnosti nevladinih scena ili civilnog društva, što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.

Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac, bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, nema mira u svijetu bez mira među religijama i nema mira među religijama bez dijaloga religija. Naša bi politička teologija, stoga, trebala biti najprije ekumenska. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Naša bi zadaća trebala biti promovirati ekumenski i međureligijski dijalog. Kutleša i HBK to ne žele, ali se traži priznanje konkretnih povijesnih krivnji.