Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su 23. siječnja 2023. svoje XXV. godišnje zajedničko zasjedanje u sjedištu HBK-a u Zagrebu. Predsjedali supredsjednik HBK-a, splitsko-makarski nadbiskup i porečki i pulski apostolski upravitelj mons. Dražen Kutleša i vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK-a BiH te apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Dvije biskupske konferencije zajednički skrbe za hrvatske vjernike u iseljeništvu. Upoznati su s djelovanjem zajedničkog Vijeća HBK-a i BK-a BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Među tim je zadaćama, povjerenima ravnatelju iste mons. Tomislavu Markiću, i obilježavanje „bleiburške tragedije“ sredinom svibnja. Šturo je kazano u priopćenju s njihova zajedničkog zasjedanja, a u hrvatskoj javnosti potpuno je ispod radara prošla ipak važna vijest: „Članovi HBK-a i BK-a BiH upoznati su i s pojedinostima ovogodišnjeg središnjeg obilježavanja spomena na Bleiburšku tragediju koja će se, pod pokroviteljstvom HBK-a i u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, održati 13. svibnja u Macelju. Osim mise zadušnice za sve žrtve u Macelju, 12. svibnja bit će slavljena misa i u bleiburškoj župnoj crkvi. Također će biti upriličena komemoracija na Mirogoju u Zagrebu, 13. svibnja.“ I to bi bilo to. Možda, vezano uz poratna stradanja, ide i ovaj dio priopćenja: „Biskupi su također informirani o radu Komisije HBK-a i BK-a BiH za hrvatski martirologij i biskupijskih povjerenika za popis žrtava.“

Zašto je ova vijest o selidbi „bleiburške komemoracije“ u Macelj (teritorij je to Varaždinske biskupije) toliko važna i relevantna, pak zašto je tiho priopćena? Od odluke austrijskih vlasti da se „bleiburška komemoracija“ u Bleiburgu, to jest na Lojbaškom polju, potpuno zabrani, dosta smo o tome pisali. Ukratko, prekipjelo je i svjetovnim i crkvenim vlastima što hrvatski biskupi nisu trznuli nakon zaista mnogih benevolentnih upozorenja. Da je vrag odnio šalu, vidjeli smo lani. Prema rješenju o zaplijeni od 20. travnja 2022., lokalne vlasti Völkermarkta (Bezirkshauptmannschaft) – Odjel za sigurnost austrijske savezne pokrajine Koruške, uklonile su hrvatski grb sa spomenika na Bleiburgu, preciznije rečeno, Lojbaškom polju. Iz pouzdanih austrijskih izvora, informacija je glasila: „Da, točno je! Ali vlasnik spomenika imao je rok od četiri tjedna da sam ukloni grb sa spomenika, što nije učinjeno.“ Također se isticalo kako je 1. ožujka 2022. godine održana i video-konferencija s austrijskom udrugom Počasni bleiburški vod (PBV). Kako je pojašnjeno, rješenje o zaplijeni grba sa spomenika na Lojbaškom polju, koji je u vlasništvu PBV-a u čijem je posjedu i zemljište na kojem se spomenik nalazi, ima privremeni karakter, a vlasnik ima pravo žalbe na navedenu odluku, odnosno pokretanje upravnog postupka. O toj priči PBV ne izvještava. Općenito, PBV gotovo da i nije aktivan. Nemaju web stranicu, a na njihovu zidu na Facebooku posljednje objave vezane su uz lanjske komemoracije. Austrijski izvor tvrdi da je tekst na hrvatskom jeziku na spomeniku koji je postavljen 1987. godine, „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci“, uklonio sam vlasnik spomenika i da će navodno staviti novi. Isti izvor je rekao kako je prethodno Odbor za unutarnje poslove Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta sredinom ožujka zatražio od ministra unutarnjih poslova Austrije Gerharda Karnera službenu zabranu održavanja komemoracije u Bleiburgu, što je i učinjeno. Dakle, austrijske zakonske odredbe vezane uz komemoriranje su jasne: dopuštena je samo misa u bleiburškoj župnoj crkvi i sjećanje na mrtve, sve ostalo je zabranjeno.

Znajući da ide zabrana, početkom pandemije su biskupi odlučili da se komemorira u sarajevskoj katedrali, što je rezultiralo velikim revoltom i pucanjem odnosa između tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i mitropolita Srpske pravoslavne Crkve Hrizostoma. Iskrilo je i među katolicima i Židovima, a osobito su se digli na noge sarajevski antifašisti. Tim više što Vinko Puljić u toj ne baš pametno izvedenoj misi nije govorio o stravičnim zlodjelima ustaša u samom Sarajevu za Drugog svjetskog rata. Zatim se lutalo tako što se dvije godine komemoriralo u Crkvi „hrvatskih mučenika“ u Udbini u Lici, s opet do kraja ne baš sretnim propovijedima i ispadima kojekakvih ekstremista koji su se motali u blizini platoa koji se prostire ispred oltara.

Kako bi se stvar stavila pod kontrolu i u prostoru koji je autentičan (zato je vijest važna) – jer na samom Bleiburgu masovnih egzekucija nije bilo, to su izmišljotine ustaške emigracije, a kamoli da se u tom kontekstu moglo govoriti na Udbini – i da se prekine javna sramota (i zato je vijest tiha), biskupi su donijeli mudru i od ovog novinara dugo godina zagovaranu opciju: memorijalni prostor u Macelju je mjesto autentičnog stradanja naroda. U tamošnjim masovnim grobnicama, adekvatno označenima, pronađeni su ostaci vojnika, civila i pripadnika crkvenih struktura, ubijenih od partizana na pravdi Boga. Na Macelju su u posljednje vrijeme, uostalom, bili i dužnosnici najvišeg ranga, pa i predstavnici antifašista, i mjesto je, uglavnom, politički nekontaminirano nacionalističkim ekscesima. Zaključno: žrtve odmazde, za koje se Savez antifašista pokajao u Zborniku radova „Bleiburg i Križni put 1945.“ objavljenom još 2007., treba s pijetetom komemorirati. I zauvijek prekinuti s bilo kakvim nostalgičnim asocijacijama na NDH i njene zločinačke vojničke formacije koje se na Bleiburgu itekako veličalo.