U ponedjeljak, 10. veljače, obilježena je 60. godišnjica smrti zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca (Krašić, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.). Hrvatske katolike muči (ne sve, naravno) koliko će se morati čekati dok papa (koji god bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa i kardinala blaženog Alojzija Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, možda njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Da, mislim da će se čekati još puno godina.

Prisjetimo se važne Papine izjave kao odgovora na pitanje koje mu je u povratnom letu iz Skoplja u Rim 7. svibnja 2019. postavio novinar Večernjeg lista Silvije Tomašević. Franjo je, između ostalog, rekao: “Čemu služi izjava o svetosti ako istina nije jasna? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak, tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo i ono je dalo svoje mišljenje. Ali sada se temeljito proučavaju neke druge točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine, ne bojim se. Bojim se samo Božjega suda.”

Kao što sam već pisao, uskoro, u ožujku, otvara se za istražitelje digitalizirana građa pontifikata pape Pija XII. Saznat ćemo, među inim stvarima, što je pisano između državnog tajništva i poslanika Svete Stolice u Zagrebu za trajanja NDH o držanju nadbiskupa Stepinca i stoji li ocjena patrijarha Irineja i Svetog sinoda SPC-a iz pisama papi Franji da je, manje više, Stepinac “ćutao”.

SPC je upozorio papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje donošenje zakona i mjera protiv Židova i Srba (kada je reagirao, bilo je za mnoge prekasno), nego se zalagao za poštovanje njihova “dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetaka hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. “Ako se ne radi o cinizmu”, napisao je patrijarh Papi, “sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Predstoji objektivna valorizacija nadbiskupa Stepinca. U moru propagandnog i nekritičkog materijala koji se objavljuje, a takav je i film Višnje Starešine “Stepinac: kardinal i njegova savjest“ premijerno prikazan prošle subote u Zagrebačkom HNK (autorica je poznata i po veličanju pravomoćno osuđenih ratnih zločina iz Hercegovine te po žestokim napadima na Haaški tribunal), valja znati da, s vremena na vrijeme, dolaze i objektivni i vrlo važni historiografski radovi. A takva je doktorska disertacija Nataše Mataušić “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog režima” obranjena u ponedjeljak, 3. veljače, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom Ive Goldsteina.

Diana Budisavljević (rođ. Obexer) rođena je u Innsbrucku 1891. godine. U Zagreb dolazi 1919. kao supruga uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića. Već od listopada 1941. godine s većim brojem suradnika nastoji pomoći srpskim ženama s djecom zatočenim u ustaškim logorima. Ta njezina aktivnost među upućenima je bila poznata kao Akcija Diane Budisavljević. Akcija je po svojem opsegu, broju sudionika i broju spašene srpske djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe.

Tek po objavljivanju njezina “Dnevnika” 2003. godine istina se počela razotkrivati i njene zasluge prihvaćati. “Dnevnik” jest prvorazredni povijesni izvor, ali nikako dovoljan da bi se razumjeli složeni procesi djelovanja Diane Budisavljević i njene Akcije, uloga i karakter pojedinih osoba koje spominje, kao uostalom i rezultati koje je postigla. Nakon 2013. godine u snažnom zamahu povijesnog revizionizma povijesne činjenice ponovo se izokreću, negira se i omalovažava ono za što je bila zaslužna. Tako je i akcija spašavanja srpske djece postala tek dio “humanitarne” politike ustaškog režima, a ustaška država jedna uljuđena država koja se brinula za sve svoje stanovnike, pa tako i srpsku djecu koju je kao državne neprijatelje i “nepoćudne” elemente najprije strpala u logore, a onda ih “humano” iz njih spašavala.

Hrvoje Klasić, član Komisije pred kojom je Nataša Mataušić branila svoj rad, kazao je da se radi o jednom od najvažnijih obračuna kako s hrvatskim, tako i sa srpskim revizionizmom te da je riječ o izuzetnom povijesnom istraživanju. Utvrđivanjem objektivne istine Nataša Mataušić željela je ispraviti i nepravdu koja je učinjena Diani Budisavljević i u doba Jugoslavije. Trebalo je odvojiti moguće od nemogućeg, laži od istine, pretjerivanja od stvarnosti, očistiti tekstove od ideoloških interpretacija, otkriti što je bilo cenzurirano i pročišćeno i objasniti taj složeni i kompleksni događaj.

Diana Budisavljević nije imala nijednu pozitivnu riječ za Alojzija Stepinca. Bila je očito revoltirana nespremnošću nadbiskupa da pomogne u spašavanju majki i djece, Srba, iz koncentracijskog logora Loborgrad. Stepinac se, kao i u drugim slučajevima, pokrenuo kasno, tek u kolovozu 1942. Za mnoge prekasno! Koliko se života moglo spasiti da Stepinac nije bio kunktator i podupiratelj ustaškog režima (1941. zločinačku ustašku vlast uzdizao je u nebesa), nećemo saznati.