Polazim od činjenice da sam, zbog toga što dolazim iz Argentine i jer su nas oblikovali isti književnici, filozofi i teolozi, po svemu sudeći, najbolji hrvatski poznavatelj ne samo osobne povijesti pape Franje već i njegove intelektualne biografije. Ne iznosim ovo da bih se pravio važan, već da pojasnim zašto se neću u ovoj kolumni, pisanoj u povodu desete obljetnice izbora buenosaireskog nadbiskupa i kardinala Jorgea M. Bergoglia za rimskog biskupa (13. 3. 2013.), poglavara Katoličke Crkve (ustoličen je 19. 3. 2013.), baviti detaljima pontifikata, o čemu su već mnogi u nas nešto objavili. Mene zanima ono što drugi ne vide: što pokreće Papu, gdje crpi ideje. Pogotovo što ga mnogi još uvijek ne razumiju, čas govoreći da je (liberalnima) tradicionalist ili (tradicionalistima) odviše liberalan.

Bergoglio je rođen u Buenos Airesu (gdje i ja), 17. prosinca 1936. u obitelji iseljenika iz Pijemonta koji su došli u Argentinu jer se nisu mirili s Mussolinijevim fašizmom. Poznajem obitelji kakva je bila Jorgea Bergoglia. Znam da papa Franjo govori jednostavno jer hoće baš tako govoriti i nije slučajnost da definira sposobnost komunikacije kao ‘’moć za bliskost’’, kao punu nježnosti i suosjećanja, svojstvo Pastira vođenog stvarnošću utjelovljenja. Ta i Isus je zahvaljivao Ocu što je ‘’te stvari sakrio velikima i mudrima’’, a ‘’objavio ih malenima’’ (Mt 11, 25). Pascal je u svojim ‘’Mislima’’ napisao o Isusu: ‘’Rekao je velike stvari tako jednostavno da se čini kao da o njima nije mislio’’, ali ‘’vidi se da je o njima mislio!’’ U pape Franje to je bitan način u pristupanju muškarcima i ženama našeg vremena, osobito onima koji su daleko od Crkve ili nemaju kršćansku poduku.

Kada daje intervjue argentinskim medijima, kada govori baš onim jezikom na kojem se najbolje izražava, on sebe predstavlja kao običnog svećenika, ‘’cura’’ (tako ih mi nazivamo u Argentini), kao onoga koji je pozvan da liječi i propovijeda (curar znači liječiti). Tko je pratio njegove nastupe i čitao njegove enciklike i poslanice (ja to svakodnevno moram raditi), vidi da kod njega postoji potreba da se usredotoči na bitno ili na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije. ‘’Poruka koju prenosimo pojednostavljuje se, ne gubeći zbog toga na svojoj dubini i istinitosti, i tako postaje snažnija i uvjerljivija’’ („Evangelii gaudium“ – Radost evanđelja, 35).

Otkud, osim iz obiteljske anamneze, dolazi ova potreba za bistrinom i jasnoćom? Otkuda dolaze Papi teme i impostacija? Kao mladi provincijal argentinskih isusovaca (1973. – 1979.) u zapaljivim sedamdesetima počinje raditi na sintetičnoj viziji Družbe Isusove, svećeničkog društva, tako da se izbjegne razorna proturječnost između sljedbenika vojne diktature (1976. – 1983.) i revolucionara filomarksista. Ista ta dijalektika navela ga je na ključan susret s Amelijom Podetti, najumnijom argentinskom filozofkinjom 70-ih, i s Albertom Methol Ferréom, najvažnijim katoličkim južnoameričkim intelektualcem druge polovine XX. stoljeća. Podetti, Ferré i još jedan filozof kojem se Franjo stalno vraća, Rodolfo Kusch, a koji su bili obavezna literatura u godinama u kojima sam u Colegio Máximo u San Miguelu susreo dekana i profesora Bergoglia (kratko nam je govorio o Borgesu prije nego što je otišao u Frankfurt da nastavi raditi na doktoratu o Romanu Guardiniju), naučili su Bergoglia sljedeće stožerne misli: stvarnost je superiorna ideji; ukupnost je superiorna djelu; jedinstvo je superiorno konfliktu i vrijeme je superiorno prostoru.

To su, i još drugi formativni pisci, autori koji su oblikovali misao pape Franje, premda onaj koji ne poznaje djelo Guardinija ne može, tvrdim, ne može prodrijeti u Papinu misao. Ovo nije mjesto za šire elaboracije, ne pišemo znanstveni članak, ali zato ćemo, najkraće što možemo, naglasiti ono što je kod Guardinija ključno, a tiče se papinske službe, njegove vlasti. Guardini definira moć, otprilike, onako kako to čine i drugi filozofi, odnosno, on ističe da je moć ‘’sposobnost promjene’’, ali i ‘’svijest o toj sposobnosti’’. Međutim, moć, prema tom autoru, ima snažno naglašen teleološki karakter, što znači da ‘’čeka usmjerenje’’ prema nekoj svrsi i nije svrha sama sebi. Nema stvari koja bi bila ‘’u sebi tako vrijedna i značajna kao što je moć’’. Ona zadobiva svoj karakter tek onda kad je netko postane svjestan i kad se prema njoj odnosi odgovorno. Guardini primjećuje u nacizmu, dijalektičkom materijalizmu i unutar društveno-ekonomskih i tehničkih procesa svojega vremena, ali i unutar radikalnoga individualizma, da se upravo tu odgovornost želi zatrti, ‘’odvojiti moć od osobe’’ i svesti sve na puke ‘’sile prirode’’ (Usp. Šokčević, Šimo. ‘’Filozofija moći Romana Guardinija’’, Diacovensia 23/2015./3). Papa Franjo smatra da svaki naš čin stvaranja, posjedovanja, uživanja, proizvodi trenutni osjećaj moći. U pozitivnom smislu to daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, ali u negativnom to se može reflektirati kroz aroganciju, ponos, taštinu… I protiv toga, zahvaljujući asketskom držanju i strogoj ignacijanskoj duhovnosti, on se bori, jer povezuje moć i odgovornost. Vidio sam to, prošao sam tu školu, istu koja je formirala oca, profesora, biskupa, nadbiskupa, kardinala i papu Bergoglia. Sve što vidimo kod Pape, od reforme Kurije (najvažniji doseg pontifikata) do brige za migrante, polazi od njegova uvjerenja, ti naši formativni autori to su nam usadili, da je Bog blizina, milosrđe i nježnost. Ovo je pontifikat služenja i milosrđa.