U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na Kaptolu 29 a u Zagrebu održan je prošloga tjedna dvodnevni Međunarodni znanstveni simpozij u prigodi 100. obljetnice rođenja dr. fra Tomislava Janka Šagi-Bunića (1923. – 2023.). Profesor Šagi-Bunić (imao sam čast kao student teologije na zagrebačkom Kaptolu slušati njegova predavanja, a i posjećivati ga u njegovu samostanu u Dubravi) bio je osoba koja je ostavila ogroman trag na hrvatskome tlu XX. stoljeća. Njegova veličina i širina kao svećenika redovnika, teologa i znanstvenika zaista je obvezujuća. Sva pokoncilska gibanja Crkve u Hrvatskoj, traženja, izazovi, ponekad i nesporazumi koje je za sobom donio Koncil, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, na ovaj ili onaj način i u većoj ili manjoj mjeri ogledaju se u pisanoj ostavštini Šagi-Bunića, njegovih pothvata i raznih inicijativa (reče provincijal kapucina dr. fra Anto Barišić). Simpozij je imao 32 predavača čija su predavanja približila život Tomislava J. Šagi-Bunića. Od tih predavanja imam potrebu izdvojiti ono bosanskog franjevca dr. fra Ivana Šarčevića “Kršćanstvo i politika – Crkva i hrvatstvo”.

Vodeći se učenjem Drugog vatikanskog koncila, T. J. Šagi-Bunić smatra da se Crkva, iako se inkarnira u konkretan jezik i narod, ne veže ni uz jednu kulturu i naciju, ni uz jedan politički oblik vlasti te se ne smije poistovjetiti ni s jednom političkom zajednicom i državom jer je “znak i čuvarica transcendentalnog karaktera ljudske osobe”. Susljedno tomu, ne mogu se poistovjetiti kršćanstvo i Crkva s hrvatstvom bez pogubne politizacije i nacionalizacije vjere niti može “postojati neka određena politička stranka koja bi imala pravo za sebe isključivo svojatati monopol na kršćanstvo” ili “u ime same Crkve nametnuti sasvim određene odluke”, kako to kaže Šagi-Bunić.

Budući da ovo o čemu danas pišem traje desetljećima i ne prođe dan ili tjedan da neki novinar ili, još gore, netko iz Crkve ne kaže ili napiše “Crkva u Hrvata”, želim danas proširiti ovo temeljno učenje Šagi-Bunića. Ne mogu se, dakle, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a i danas se ponovno upada u tu staru pogrešku. Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje, onemogućila bi svoj normalni duhovni rast silom Božjeg poziva upravljenog svim ljudima, a suzila bi se samo na biološki rast po naravnom ljudskom razmnožavanju.

Ako, pak, se njezinim članom postaje po krštenju, a ne po rođenju, ona bi morala ili zapustiti i zanemariti krštenje – svesti ga na puku formalnost i sve više minimalizirati svoj pravi nadnaravni sadržaj – ili hoteći sačuvati krštenje i nacionalnu pripadnost po rođenju kao put za dobivanje novih članova, riskirati sve veće relativno umanjivanje same sebe i sve veće nenaravno i neopravdano cijepanje nacionalne zajednice koju je tako sebi anektirala. Tako Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih i novih razdora i razlaza u jednom narodu, mjesto da bude vidljiv “znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda”, kako je zove Drugi vatikanski koncil (LG, 1).

Crkva se uvijek, po naravi stvari, mora u svakom narodu osjećati kao milošću obdareni dio toga naroda koji znade da je u nadnaravnom smislu poslan k cijelom narodu, ali ne zato da ga kao narod zaniječe ili sebi podloži ili cijepa, nego zato da u slobodi, sa svima koji hoće, u narodu uspostavi jezgru proživljavanja ljubavi Božje, spremnu da svima bude od koristi, a nikome na štetu. Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam ne silazi u današnjem svijetu još uvijek s dnevnog reda. Kakav je odnos između kršćanstva i nacije, ogromno je pitanje i jedva da može biti obuhvaćeno jednom kolumnom, ali ono što Šagi-Bunić želi kazati (i govorio je to nama studentima) jest da katolik NE MOŽE biti nacionalist. To bi bio čisti egoizam i nijekanje univerzalnosti Crkve.

Kršćanstvo pretpostavlja narode s njihovim domovinama: kršćanstvo dolazi k narodima, da one koji u pojedinom narodu povjeruju u Božji poziv sabere da žive na jedan novi način. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesnih stvarnosti. Sigurno je da su katolicizam, pravoslavlje i protestantizam značili za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to negirati. Ali to treba dobro razumjeti. Moramo znati provesti tanahnu razliku, dobro razlučiti stvari u njihovoj intimnoj naravi. Zaključno, kršćanstvo je stvarnost višega reda koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista, a ne u HDZ ili u pravaše ili Suvereniste!