Draga djeco! Iz ljubavi prema vama Bog me posla među vas da vas ljubim i potičem na molitvu i obraćenje za mir u vama i u vašim obiteljima i u svijetu. Dječice, ne zaboravite da pravi mir dolazi samo preko molitve od Boga koji je vaš mir. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“ (S crkvenim odobrenjem). Tako, s tekstom u navodnicima i dodatkom u zagradama: da je poruka odobrena od crkvene vlasti, glasi prva Gospina poruka objavljena nakon što je u četvrtak, 19. rujna, prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Víctor Manuel Fernández na tiskovnoj konferenciji u Vatikanu predstavio Notu „Kraljica Mira“ o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje, a koju je papa Franjo odobrio 28. kolovoza 2024. Prva Gospina poruka „s certifikatom“ postavljena je na portalu Radiopostaje Mir-Međugorje, s naslovom „Gospina poruka, 25. rujna 2024.“ Ako kažu da je „Gospina poruka“ od 25. rujna dobila „crkveno odobrenje“, to znači da su već na djelu upute i sugestije Dikasterija za nauk vjere.

Ova kolumna, međutim, problematizira nešto što, naizgled, malo tko razumije i ističe: Gospa, čija ukazanja Crkva „ne priznaje“‘ i naziva ih „navodnima“, dapače, mjesni su ih biskupi kategorično negirali, a kako sam pokazao prošloga tjedna, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u knjizi „Ogledalo pravde“ koju je priredio 2001. ismijava ih i tretira kao „uvredu prave katoličke vjere“, šalje poruke koje Crkva sada mora odobriti? Zar to nije nonsens, ja bih pak dodao i „cirkus“? Naime, to što se termin „poruke“, kaže se u vatikanskoj Noti, uvijek mora razumjeti kao „navodne poruke“, prilično je zanimljiv teren. Javno štovanje na kojemu se, u konačnici, utvrđuje „nihil obstat“ (lat.: ništa ne stoji na putu, nema zapreka) temelji se, ipak, na porukama čije upućivanje na Mariju ostaje pod upitnikom „velikim poput kuće“ (kako piše Andrea Grillo, profesor sakramentologije i filozofije religije u Rimu, na Papinskom sveučilištu San Anselmo, te liturgije u Padovi, u opatiji Santa Giustina).

Nema sumnje da iskustva koja se okreću oko Međugorja sadrže elemente bogatstva i intenziteta, kako u smislu bogoštovne prakse tako i u smislu života pojedinaca (ispovijedi, obraćenja, intenzivna molitva, euharistijsko klanjanje itd). Ali osnova tih „plodova“ očito je utemeljena na tjednom odnosno mjesečnom ritmu „poruka“ koje proizvode očekivanje od vidjelaca i od samih poruka. Odvojiti plodove od navodno autoritativnog posredovanja (vidjelaca i drugih, fratara, recimo) prilično je teška metodološka pogreška. Vatikanska Nota se više doima kao „slaganje nekada s jednim, a nekada s drugim“, nego hermeneutičko objašnjenje fenomena (što se od Dikasterija i očekuje i što su Dražen Kutleša i teolozi u raznim komisijama svojedobno i poduzeli). Je li moguće proklamirati lažne, to jest, navodne stvari i ostvarivati evanđeoski život? Moramo li se naviknuti tako razmišljati?

Jedna tako detaljna analiza poruka kakva se nalazi u Noti Dikasterija i u obrazloženju koje daje kardinal Fernández, nastoji, kroz cijeli tekst, umanjiti ono početno upozorenje koje je imalo za cilj naglasiti „navodnu“ kvalitetu poruka. Dugo nabrajanje različitih tipova poruka, jednom preuzeto u Notu rimskog Dikasterija, nastoji proizvesti autoritativan predmet dok u stvarnosti radi na tekstovima lišenim svakog autoriteta. Zašto bi se uopće trebalo tako uzvišene kategorije kao što su pneumatologija, kristologija, zajednica, duhovnost… posvećivati tekstovima koji nemaju nikakvog autoriteta, koje su „navodne poruke“? Ovdje je u pitanju izvjesno iskrivljenje pogleda, koji polazi od plodova i dolazi do poruka, dovodi do opravdavanja „javnog kulta“ međugorske Gospe unatoč alarmantnoj dvojbenosti mnogih poruka. Gotovo kao da je eventualno nastali sveti život neovisan o naviještenim riječima i o subjektima koji tvrde da ih prenose Gospi. Zato tvrdim da je riječ o velikoj kontradikciji, o nonsensu, pa i o cirkusu.

Potvrđuje se nihil obstat na temelju kulta, ali se svaka buduća poruka podvrgava ispitivanju. Svakom vjerniku ostavljena je sloboda priključiti se ili ne priključiti ovom sada odobrenom „kultu“, ali se istodobno pastirima i vjernicima preporučuje plodnost ovog duhovnog iskustva. Čak se kaže u br. 38 Note: „Moguće je bilo registrirati da su se usred nekog duhovnog iskustva verificirali mnogi pozitivni plodovi i da se u Narodu Božjem nisu raširili negativni ili rizični učinci.“ To isključivanje negativnih ili rizičnih učinaka je, međutim, u suprotnosti s mogućnostima koje se ostavljaju svakom pojedinom dijecezanskom biskupu da „procijeni pastoralnu vrijednost“ ovog iskustva ili da to ne učini.

Pokušaj razdvajanja plodova od poruka i poruka od plodova, ne dovodi do rješenja, nego do ne-rješenja. Rim je rekao i sve je ostalo kao prije (Crkva se ne miče od Zadarske izjave Biskupske konferencije Jugoslavije od 10. travnja 1991.: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama“ (Glas Koncila 18/1991, str. 1). „U istom vrtu gušter pronalazi kukca, krava travu, a mačka miša. U ovom vrtu čak ni Sin ‘jedan i trojedan’ nije tako velika greška. Dovoljno je samo da se poveća broj krunica i hodočašća i sve se može tolerirati“, misli prof. Grillo. Drugim riječima, neka se osigura kontrola međugorskog novca pa idemo dalje i, zašto ne, gradimo crkve i kapele posvećene „Kraljici Mira“ pa neka se biznis širi svugdje po svijetu.