Nevolje koje ovih dana proživljavamo usmjerile su naše oči i svu pozornost na koronavirus, njegove opasnosti i posljedice, u iščekivanju da sadašnje muke što prije završe te nastavimo s redovitim životom. Smatram osobito važnim da u Svetom tjednu, koji započinje Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom, poslušamo poziv Poslanice Hebrejima: “Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu” (Heb 11,2). U njemu se, naime, razotkriva sva težina našeg postojanja, označena najrazličitijim nevoljama i konačno smrću, te smisao koji se postiže hodeći s Isusom tamnom stranom života.

Tako je započeo svoju propovijed tijekom slavlja Nedjelje Muke Gospodnje, Cvjetnice, 5. travnja, požeški biskup Antun Škvorčević, naravno, u praznoj požeškoj katedrali. U dramatično vrijeme pandemije, kada smo suočeni s tolikim izvjesnostima koje se raspadaju, očekivanjima koja razočaravaju, još uvijek vrijedi obećanje iz citata Poslanice Hebrejima – otvorimo li srca Isusu, doživjet ćemo Božju utjehu. I papa Franjo je govorio o najbolnijoj situaciji koju doživljavamo. Ali, kao što je Isus pokazao, put služenja je put pobjede, kojom je otkupio čovjeka, što će kršćani proslaviti u ovom pashalnom vremenu.

Valja, mislim, poslušati Papu koji je pozvao sve nas, a osobito mlade, da slijedimo primjer “pravih junaka” koje ovih dana posebno imamo priliku vidjeti, upozorivši nas da to nisu oni “slavni, bogati i uspješni” već oni koji požrtvovno služe drugima. U iščekivanju svetkovine Uskrsa pozvani smo da njegujemo i svjedočimo nadu, velikodušnost i solidarnost, koje su nam svima potrebne u ovom teškom vremenu.

Ovu vam kolumnu pišem zato što me potres istjerao iz kuće, koja se nalazi na jako pogođenom Medvedskom Bregu (župa Čučerje), i jer sam utočište našao među pravoslavnim monasima na Svetom Duhu, pod krovom vladike Porfirija, gdje sam suočen s istinom da je put služenja put pobjede i gdje sam primoran još jednom razmišljati o težini našega postojanja. Bio sam se tomu usmjerio dok sam nosio franjevački habit, a onda je život krenuo drugim tokom, desetljeća su prošla u hipu i ja sam prije dva tjedna, tijekom drugog potresa, iz auta gledao kako mi se ljulja kuća. I sada kao spužva upijam riječi koje nisu samo za mene, nego i za sve nas: da nismo ostavljeni, nego sjedinjeni s Kristom.

Da je Bog dobar, kažu mnogi, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Mala djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama… Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma “Ljubi Boga svoga iznad svega i bližnjega svoga kao sebe samoga”, za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi i nasilja. Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, puno toga je rečeno. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Jasno mi je da mnogi ne mogu prihvatiti ovo što ću napisati: Bog je bio s onima koji su umirali u Jasenovcu i drugdje, pretvorio se u dim i u pepeo i vitlao se uvis iz dimnjaka Auschwitza, umro je s onom djevojčicom koja je nastradala u Đorđićevoj ulici i pao s krovišta s onim nesretnim radnikom koji je poginuo radeći nakon potresa blizu Kvaternikova trga. Boga kamioni iznose među leševima koje iznose iz talijanskih bolnica… Bog nije fatamorgana!

Uskrsnuće nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj “Pashi”, svom “prelasku” koji je otvorio “novi put” između Zemlje i Neba (usp. Heb 10,20). Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i položen u grob, pobjedonosno ga je napustio. Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala.

Pogledom na Raspetoga, rekao je biskup Škvorčević, prepoznajemo da naše sadašnje trpljenje od koronavirusa, potresa i ostalih nevolja nije znak da nas je Bog odbacio, nego znak izabranosti, sjedinjenja s umrlim na križu, da bismo s njime bili uzdignuti u proslavu kojoj po njegovu naumu pripadamo. Činjenica da Bog nije pobjegao od našeg trpljenja, nego ga je preuzeo u Isusu Kristu, utjeha je i nada za sva naša trpljenja i naše umiranje. Nedjelja Cvjetnica i cijeli Sveti tjedan pozivaju svakog kršćanina, kako nas potiče II. vatikanski sabor, “da slijedeći Krista, počelo života, postanu po radostima i žrtvama svoga zvanja, po svojoj vjernoj ljubavi, svjedoci onog misterija ljubavi što ga je Gospodin svojom smrću i uskrsnućem objavio svijetu” (Gaudium et Spes, 52). Neka se to ostvari i u životu svakoga do nas.