Zrinjani i njihovi potomci pohodom u Zrin sjećaju se događaja na blagdan Male Gospe 9., ali i 10. rujna 1943. Od tada je proteklo 80 godina. „Tada su partizani i četnici ubili gotovo trećinu Hrvata u tom mjestu, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, kao i cijelo selo, a sve preživjele komunističke vlasti su raselile, oduzele im imovinu i zabranile povratak u Zrin“, rečeno je na obljetnici. Misno slavlje predvodio je apostolski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua, u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom (koji ima porijeklo u Zrinu), sisačkim biskupom Vladom Košićem i drugima.

Nema spora da je slučaj Zrina težak zločin (raseljavanje, oduzimanje imovine i zabrana povratka u Zrin), ali ono što se dogodilo i kako to Crkva predstavlja različite su istine. Pogotovo što civili nisu ubijani ciljano. Žao mi je što mjesni biskup Vlado Košić nastavlja beatificirati „nedužne“ zrinske ustaše, a još mi je više žao što nuncij Lingua „kanonizira“ Košićevu istinu. Već viđeno. Tako je istom prigodom, ali 2019., tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u homiliji tvrdio kako su „naoružani partizani napali mirno (naglašavam ‘mirno’) pučanstvo Zrina“ te da su „ubijeni civili, ubijen je narod“. Pamtimo i da je u otvorenom pismu (što čitamo u novoj knjizi prof. Ive Goldsteina „Povijesni revizionizam i neoustaštvo: Hrvatska 1989. – 2022.“, Fraktura, 7/2023.) Savez antifašističkih boraca Hrvatske istakao da je „ostao zapanjen“, jer je Bozanić „naricao nad ubijenim ustašama proglašavajući ih nevinim žrtvama“, čime je „postao branitelj ustaških zločina“ i „širitelj neistina“.

Već ranije, na portalu Telegram 23. travnja 2018., ali i kao odgovor na višegodišnje mistifikacije biskupa Košića i drugih, povjesničar prof. Hrvoje Klasić pojasnio je kontekst stradanja Zrinjana: „Vrlo brzo po uspostavi NDH počinje progon svih ‘nepoželjnih’. Bilo da se radilo o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili političkoj nepoželjnosti. Krenulo je s različitim oblicima zabrana, a završilo stravičnim genocidom nad Srbima, Romima i Židovima (…) Na posebno zlom glasu bile su zrinske ustaše, tj. Hrvati iz sela Zrin. Oni će u sljedeće dvije godine sudjelovati u svim najvećim zločinima nad srpskim stanovništvom Banije, Bosanske krajine, Potkozarja i Pounja. Bilanca njihovog divljanja svodi se na desetke zapaljenih i opljačkanih sela i stotine ubijenih civila. S obzirom na ‘reputaciju’ zrinskih ustaša, partizani su u nekoliko navrata pokušali zauzeti selo s prvenstvenim ciljem zaustavljanja daljnjeg terora (…) U žestokoj bici koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo je oko 80 ustaša i 14 partizana. Budući da su se borbe vodile doslovno za svaku kuću selo je pretrpjelo i veliku materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi moglo stvoriti novo ustaško uporište (…) Preživjelim stanovnicima nakon rata nije dopušten povratak u porušeno selo već je donesena odluka da ih se ‘smjesti po drugim selima radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj’. I konačno, u veljači 1946. Kotarski sud u Dvoru donio je presudu da se konfiscira cjelokupna imovina svih stanovnika Zrina. Od tog trenutka život u Zrinu više se nikada nije obnovio, a njegovi preživjeli stanovnici nastavili su živjeti u drugim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Slavoniji.“

To je istina, a ne Košićevo bulažnjenje o „genocidu nad Hrvatima“ u Zrinu. Genocid? Kako to da nijedno drugo selo nije pretrpjelo sudbinu Zrina? Napisah, tamošnje ustaše bile su najkrvoločnije toga doba i spomenutih regija, ali gospoda iz Crkve nikako da progovore istinito i cjelovito. Zato su potrebne knjige kao što je ovdje spomenuto djelo Ive Goldsteina!

Uoči 80. godišnjice stradanja Zrina promovirana je monografija jednog od tih mistifikatora, povratnika iz Kanade Damira Borovčaka „Zrin – u spomen žrtvama genocida“ (5. rujna u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu i 7. rujna u dvorani Sv. Ivan Pavao II. u sisačkom Velikom Kaptolu). U nedjelju u Zrinu nuncij Lingua kazao je i ovo: „Dobio sam prekrasnu knjigu doktora Damira Borovčaka, kojemu zahvaljujem na sjajnom i pedantno obavljenom poslu.“

„Prekrasna knjiga“? Polako! Rečeni Borovčak (opet citiram Goldsteina, str. 375) bio je ratni tajnik HDZ-a za iseljeništvo, pomoćnik ministra iseljeništva (Šuškova veza) pa urednik na ekstremno desnom Radiju Marija, tri puta odlikovan od Franje Tuđmana, pak je pisao kako „ustaški logor u Jasenovcu nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici“, a da su ga „nakon svibnja 1945. koristili komunisti za istrebljenje svih nepoćudnih Hrvata“ te da bi valjalo raščišćavati „crvenu komunističku, danas antifašističku maglu“ u kojoj je „više od pola stoljeća“ trajalo „jugokomunističko optuživanje Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu“. To je diskurs koji jako dobro poznajem jer pripada ustaškoj emigraciji iz koje sam došao u Hrvatsku. Borovčak se „kvalificirao“ za stručnjaka za crkvenu povijest i time što ponavlja da je otac bivšeg predsjednika Ive Josipovića, Ante Josipović, 1945. ubijao fratre u Širokom Brijegu, i to unatoč dokazanoj činjenici da je to bilo teže izvesti jer se Ante Josipović od 1944. do 1946., kada je logor raspušten, nalazio preko Mediterana u izbjegličkom logoru u El Shattu (!), kamo je poslan po zadatku. Toliko o crkvenim stručnjacima i o Zrinu. Pametnomu dosta.