Drži se da je Stepinčeva bolest ‘prouzročena u posljednjoj godini njegova tamnovanja u Lepoglavi‘ (Batelja, str. 285). Kažem i ponavljam: konstrukcija! Obolio je i umro od jedne vrste raka krvi

Kako su godine prolazile, tako je Papin predstavnik u Hrvatskoj lagano pokazivao da mu je neugodno zbog zaustavljanja procesa kanonizacije od strane pape Franje. Sada kada se njegov mandat bliži kraju, bez kočnice papagajski ponavlja glavnu tezu Stepinčevih mitomana, da je Stepinac ubijen. Premda me prozivaju i apologeti glavnog Stepinčeva apologeta Jurja Batelje, koji je tu priču o „ubojstvu Stepinca“ temeljito „analizirao“, to jest lažirao, pa se tako moglo čitati da je don Anton Šuljić napisao da širim neistine o blaženiku unatoč Bateljinim dokazima o trovanju i zračenju zagrebačkog nadbiskupa, ja na mitomanske konstrukcije ne pristajem, pa kada ih sada stade ponavljati visoki vatikanski diplomat, dužnost mi je (opet) reagirati. U homiliji apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giorgia Lingue, koju je u četvrtak 3. listopada 2024. održao u dugoreškoj župi bl. Alojzija Stepinca prigodom obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca, čuli smo da je u ovih pet godina otkako je u Hrvatskoj imao priliku bolje upoznati Stepinca, tako da su „poštovanje i odanost prema njemu postupno rasli“. Vrlo dobro, odnosno nihil obstat, kako bi se reklo rječnikom vatikanskih službenika: pravo je gospodina nadbiskupa Lingue da proučava Stepinčev profil i da u sebi prepoznaje motive za novu pobožnost. „U nemogućnosti da se zbog katastrofalnih posljedica potresa pomolim na njegovu grobu u Zagrebu, ni sam ne znam koliko sam puta bio u Krašiću, njegovoj rodnoj župi, i u kojoj se i vratio u kuću Očevu – gdje su me, između ostalog, uvijek dočekivali izuzetno gostoljubivo. Odlazim tamo kako bih svoje poteškoće i sumnje povjerio zagovoru blaženika te pronašao nadahnuće u svojem radu“, reče nadbiskup i meni je to u redu – neka se nadbiskup moli i razmatra o sebi u odnosu na Stepinčeve vrline, imao ih je i široko mu duhovno polje bilo, blaženikovo i monsinjora Lingue. Ono na što Lingua nema pravo su lažne konstrukcije o razlozima smrti Alojzija Stepinca.

Apostolski nuncij u rečenoj propovijedi kaže: „Gdje je crpio hrabrost da se odupre tolikom zlostavljanju koje ga je dovelo do smrti, nakon onoga što možemo smatrati polaganim mučenjem, smrtnom kaznom, koja nije pravno donesena, već je zapravo namjerno uzrokovana? Samo u nepokolebljivoj vjeri u Božju ljubav.“ Da bi ojačao tezu da je Stepinac ubijen, Lingua, ali i drugi, često citira Stepinčeve riječi sa suda: „Upravo 3. listopada 1946., prije točno 78 godina, zagrebački se nadbiskup obratio sudu ovim riječima: ‘Na sve optužbe koje su ovdje izrečene protiv mene odgovaram da mi je savjest mirna… i jer mi je savjest čista, spreman sam u svakom trenutku dati svoj život.’“

Juraj Batelja, na kojeg se pozivaju mnogi, pa tako i „osvetnik“ blaženika don Anton Šuljić, tvrdi da je Stepinac u Lepoglavi zračen i sustavno trovan. Ja pak, koji se koristim zdravom pameću i savjetima liječnika, jednostavno ne mogu to prihvatiti bez dokaza. Kako je bilo moguće postaviti rendgenski aparat, koji je tih ranih godina nakon rata trebao biti ogroman, u sobu do Stepinca a da to nitko ne primijeti te unatoč tvrdnjama svjedoka, među kojima se nalazi i pokojni Stepinčev čuvar Dane Mirić (koji je uživao povjerenje pokojnog Slavka Goldsteina, koji mu je objavio knjigu o Stepinčevim danima u Lepoglavi), da je nešto takvo bilo nemoguće izvesti? Ako su pak Bateljine i Šuljićeve fantazije moguće, kako to da od tih silnih zračenja na kostima, koži i osobito glavi Stepinca nije bilo traga? Kako to, ako je Batelja u pravu i ako su istinite rečenice oznaša na koje se poziva u knjizi „Komunistički progon i mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca“ (Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017.) te Bateljina konstrukcija (odnosno konstrukcija mostarskog biskupa Ratka Perića) „Je li to komunistički danajski lažni dar: puštamo te otrovana da ne umreš u strogom zatvoru, nego u blaženom pritvoru?“ (str. 21), nije bilo znakova trovanja dok je bio u Lepoglavi? Batelja drži „da je njegova bolest prouzročena u posljednjoj godini njegova tamnovanja u Lepoglavi“ (str. 285). Kažem i ponavljam: konstrukcija!

Alojzije Stepinac je obolio i umro od jedne vrste raka krvi. Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umire. Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala (od doba oboljenja kardinala Stepinca), ali još nema odgovora na to pitanje. Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja pacijentove krvi bila je utvrđena bolest polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je s dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza i u budućnosti stalno prijeteća tromboza s embolijom. Bolesnik je u vezi s time 1960. preminuo, iako su ga savršeno liječili domaći i strani stručnjaci koji su marili za njegovo zdravlje, o čemu sam za Nacional obilato i višestruko pisao. Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba u kućno zatočeništvo u Krašić nisu mogli dati skrb koju bi Stepinac dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama. Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir. Nema nikakve sumnje da je Stepinac nepravedno osuđen na kaznu zatvora (i ponavljam da poštujem pravomoćnu presudu o poništenju procesa protiv Stepinca koju je potpisao Ivan Turudić), ali, ponovit ću i to, ne vidim razloga za ponavljanje kojekakvih konstrukcija i izmišljotina. Pa to pravo ne priznajem ni apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj.