Kuharić i Tuđman brzo su se složili oko Stepinčeve teze POMIRBE KOJU TITO NIJE ŽELIO ili nije mogao prihvatiti (rekao je Tito Stepincu: ‘’Nije lako, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti!’’)

Ako se pažljivo pročita tema iz prošlog broja Nacionala, vezana uz zapisnik susreta koji su održali Tito i Stepinac 4. lipnja 1945. u Zagrebu, mora se zapaziti jedna važna rečenica zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Josipu Brozu Titu. Ona glasi ovako: “Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenje prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovoriti s predstavnicima seljačke stranke u Hrvatskoj pa čak i s čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta. Razgovarat se može sa svakim, prihvatit se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobrodošao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto ne bi pokušali porazgovoriti? Mudri državnik ne propušta ništa što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.”

ZAŠTO ISTIČEM TU STEPINČEVU PORUKU TITU koju, nota bene, Tito nije komentirao, barem ne dok je trajao taj susret? Zato što se usuđujem kazati da je Stepinac, na neki način, preduhitrio punih 44 godina Franju Tuđmana s idejom o pomirbi ustaša i partizana! Naime, Tuđman će iznijeti tezu o nužnosti suradnje ustaša i partizana, odnosno njihovih potomaka, u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” (Zagreb, 1989.) koja je od svih njegovih djela imala najveći utjecaj. Mnogi će, sve do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, od tada do danas ponavljati kako moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana. Od kuda to dolazi?

Iako suvremenu ideju hrvatskoga pomirenja razvija šezdesetih godina ustaški general i ratni zločinac Vjekoslav Luburić koji ističe (u časopisu Drina) da mora doći do pomirenja ustaša i partizana te ustaških i partizanskih sinova jer je to jedini način na koji Hrvati mogu dobiti vlastitu državu, Tuđman je to ugradio u izvorni program HDZ-a. “Čuvaj svoje mjesto jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas kada ćeš moći petokraku zamijeniti kockastim grbom i postati gospodarom našem moru i našoj Hrvatskoj! Od danas budimo samo jedno, samo borci za Hrvatsku!’’ napisao je Luburić. Franjo Tuđman upoznao se s tom idejom šezdesetih godina dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta (od 1961. do 1965. godine). Ideju hrvatskoga pomirenja također zastupa i Bruno Bušić, ali poseban doprinos realizaciji te ideje pripisuje se fra Dominiku Mandiću. Novinar Darko Hudelist smatra da se devedesetih godina Tuđmana povezivalo s Bušićem zato što Bušić nije nosio nikakav zločinački teret prošlosti (za razliku od Luburića) te da je ideju pomirenja bolje pripisati borcu za slobodnu Hrvatsku, hrvatskom imigrantu Bušiću, nego Luburiću jer bi samim time i ideja pomirenja postala prihvatljivija hrvatskoj ljevici. Fra Dominik Mandić bio je glavna poveznica Tuđmana s emigracijom, bio je poglavar Kustodije hercegovačkih franjevaca u Chicagu.

POLOVICOM 1987. TUĐMAN JE KRENUO u realizaciju ideje povezivanja hrvatskoga naroda, Hrvata u matici i hrvatske dijaspore; no to nije bilo jednostavno izvesti s obzirom na to da je bio dvostruki politički zatvorenik, osuđivan 1972. i 1981. Ipak, zahvaljujući starim poznanstvima i sve liberalnijoj politici, uspijeva dobiti putovnicu (kao projekt UDBE). Služba je, naravno, znala da je uspostavljanje “jedinstvene domovine i dijaspore” u borbi za samostalnu hrvatsku državu “alfa i omega” Tuđmanova cjelokupnog političkog angažmana. Od fra Dominika Mandića tu će ideju pokupiti i Miško Primorac, Hercegovac (iz Čitluka) nedavno preminuli, koji je živio političkim emigrantskim životom u Chicagu i koji će tamo postati šef HDZ-ova ogranka, odnosno prvi će tu ideju pomirbe iznijeti na prvom Općem saboru HDZ-a koji je u Zagrebu održan 24. i 25. veljače 1990. godine. Miško Primorac će na Općem saboru izgovoriti antologijsku misao koja je kasnije postala krilatica i vodilja predsjednika Franje Tuđmana, s obzirom na to da je pozvao djecu partizana i ustaša da se ujedine u stvaranju hrvatske države. Međutim, bilo je jasno da povijesno pomirenje ne može realizirati ekstremni ljevičar ili pak ekstremni desničar, stoga je Franjo Tuđman bio idealan za tu ulogu. Dakle, bez nacionalnog pomirenja Hrvata, bez završetka ideoloških sukoba iz Drugoga svjetskoga rata i bez čvrstog zajedništva domovine i iseljene Hrvatske, ponovno se ne bi ostvarile povoljne povijesne okolnosti za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske, govorio je Tuđman.

ALI DOKUMENTI KOJIMA RASPOLAŽE NACIONAL pokazuju da je Stepinac možda prvi, gotovo zasigurno prvi, iznio tu ideju pomirbe, i to pred samim Titom! Rekao mu je da je dijalog partizana i “čestitih ustaša” važan za brzo sređivanje prilika u novoj državi, da je taj dijalog logičan ako se želi “iskreno surađivati na sređivanju zemlje” te da Tito, ako je “mudar državnik”, to ne bi trebao odbiti jer mudar državnik “ne propušta ništa što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje”, već bi teret odgovornosti trebao pasti na one koji bi takav prijedlog dijaloga odbili. Čini mi se da je to nov i vrlo poticajan pravac za razmišljanje o političkim idejama Alojzija Stepinca. Možemo samo nagađati koliko je Stepinčev nasljednik, pokojni kardinal Franjo Kuharić, poznavao to poglavlje Stepinčeva djelovanja, ali je jasno da su se Kuharić i Tuđman brzo složili oko Stepinčeve teze pomirbe koju Tito nije želio ili nije mogao prihvatiti (rekao je Tito Stepincu: “Nije lako, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti!”). Teza je, nedvojbeno, bila rezultat ideje vodilje ratnoga zagrebačkog nadbiskupa da se “štede životi gdje god je moguće jer Hrvati nisu veliki narod”, a žrtve su do tada bile jako velike. Kao što znamo, do pomirenja nije tada došlo i žrtava je bilo još. Previše