On me mirno saslušao, sve sam mu pojasnio, NASTAO JE MALI TAJAC i onda mi je rekao: ‘Ne mogu, Drago.‘ ‘Kako to, ne možeš?‘ inzistirao sam. A on je odvratio: ‘Ne mogu jer ja vjerujem u Boga‘
Prošlog petka na splitskom groblju Lovrinac dogodilo mi se još jedno prosvjetljenje. Vrlo važno, naime. Stajao sam metar i pol od svećenika koji je vodio sprovod Predraga Lucića i gledao sam preko njegova ramena u Borisa Dežulovića kako se oprašta od subrata Duje. Malo dalje od Bore stajali su članovi obitelji, pa Viktor Ivančić, Heni Erceg i more drugih. Gledao sam, dakle, u Predragov lijes, u Boru, u Viktora, u taj trokut genijalnosti koji je bivao nekim svjetovnim Svetim Trojstvom za nas koji smo sve željeli dati i dali smo za novinarstvo, sluteći da tom sahranom završava jedna epoha, doba genijalnosti, teško ali blagoslovljeno (premda sam to počeo osjećati kada smo, bit će skoro pet godina, na istome mjestu sahranjivali Ćiću Senjanovića)…
Komentari