UZagrebu je prije nekoliko dana nakratko boravio Nemanja Babić, srbijanski redatelj i montažer, čiji je za tamošnje političke prilike iznimno intrigantni dokumentarni film “Neidentificirani” prikazan na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu. Na projekciju održanu u velikoj dvorani Kina Europa, Babić je došao s Marijom Ristić, istraživačkom novinarkom koja je s njim režirala film u produkciji Balkanske istraživačke mrežeBIRN. Film prikazuje srbijanske zločine nad albanskim civilima koji su počinjeni na Kosovu 1999. u selima Ljubenić, Ćuška, Pavljan i Zahač, u blizini Peći, gdje su srbijanski vojnici ubili više od stotinu civila. Dio tijela su spalili, a dio su zakopali u masovnim grobnicama, da bi ti posmrtni ostaci naposljetku bili pronađeni 2001. u policijskom centru u Batajnici kod Beograda. To otkriće pokazalo je da su leševe organizirano iskopavali i transportirali s Kosova u Srbiju.

NA SPECIJALNOM SUDU U BEOGRADU sudi se jedanaestorici pripadnika srbijanskih snaga koje se sumnjiči da su sudjelovali u tim ubojstvima. Desetorica su optužena kao direktni počinitelji. U veljači prošle godine devetorica su u osuđena na ukupno 106 godina zatvora, ali je Apelacioni sud u Beogradu mjesec dana nakon toga poništio tu presudu, pa je u tijeku novo suđenje.

U Srbiji nema službenih reakcija na film. BIRN-u je, rekao je Babić za Nacional, prilično zatvoren prostor u mainstream medijima. Film nisu uspjeli prikazati u Beogradu, osim na jednoj zatvorenoj projekciji u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Tvrdi da nitko i u jednom većem prostoru, kinu ili dvorani u Beogradu, nije bio voljan prikazati taj film, pa on u tom gradu i nije imao javnu projekciju. Jednostavno je bilo nemoguće dobiti dvoranu za prikazivanje filma “Neidentificirani”.

Marija Ristić pratila je suđenje i odmah joj je na početku bilo jasno da se radi o velikom i dobro organiziranom zločinu. “Ubijeno je preko 100 ljudi, a to nije mogla napraviti grupa od 10 ljudi bez veće logističke podrške. Moju sumnju potvrdila su brojna svjedočenja i žrtava i vojnika koji su u tome sudjelovali, a koji govore da je bilo angažirano između 150 i 200 vojnika i policajaca. I na kraju, tijela žrtava pronađena su 500 kilometara od mjesta zločina, što također pokazuje da je zločin bio organiziran. Međutim, ljudi koji su zapovjedili taj zločin, nisu se našli na optuženičkoj klupi, nisu čak bili ni svjedoci, a transport tijela ubijenih ljudi nikada nije ni bio obuhvaćen optužnicom”, rekla je Marija Ristić koja je htjela saznati odgovore na ona pitanja koja tužilaštvo nisu zanimala – tko je zapovjedio taj zločin i tko je organizirao transport tijela žrtava.

Protagonisti filma su zaštićeni svjedok Zoran Rašković, optuženik za ratne zločine Ranko Momić, Milan Stevanović iz kriminalističke policije u Kladovu, žrtve iz Ljubenića – Hamzaj Mejreme i Ekrem Jahmurataj, žrtve iz Ćuške – Redz Kelmendi i Erzen Ljusi, odvjetnik Goran Petronijević i istražitelj Human Rights Watcha Fred Abrahams. Film propituje odgovornost vojnih zapovjednika koji su organizirali napad na kosovska sela i pokušava otkriti tko je odgovoran za ekshumaciju i prebacivanje tijela na tajne lokacije u Srbiji. Na kraju filma nižu se imena sudionika stravičnih događaja u kosovskim selima. Redom su to umirovljeni i sadašnji visoko pozicionirani dužnosnici srbijanske policije, vojske i vlade. Spominju se sljedeća imena s popratnom dokumentacijom i opisima: Dragan Živanović, bivši zapovjednik 125. motorizirane brigade Vojske Jugoslavije, zapovjedio je akcije u selima Ćuška i Zahač i jedini je trenutno pod istragom; Obrad Stevanović, bivši pomoćnik ministra i profesor na beogradskoj policijskoj akademiji, obilježen kao pripadnik zločinačkog pothvata na sudu u Haagu, u dnevniku sa sastanka o planiranju sakrivanja tijela zapisao je riječi “nema leša, nema zločina”; Dragan Ilić, umirovljeni general i bivši šef kriminalističke policije, također je obilježen kao pripadnik zločinačkog pothvata na Haaškom sudu.

On je osobno od policije tražio novac za operativne troškove akcije prebacivanja tijela iz hladnjače “Dubina 2”; Petar Zeković, bivši pomoćnik ministra i sada umirovljeni general, osumnjičen je kao jedan od glavnih organizatora prijenosa tijela s Kosova u Srbiju; Slobodan Borisavljević, bivši šef kabineta načelnika javnog osiguranja i sadašnji visoki dužnosnik policije, potvrdio je u izjavi policiji da je upravljao jedinicom za otkrivanje ratnih zločina; Goran Radosavljević, član glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke, bio je zapovjednik obuke u Petrovu selu i pružio je značajnu pomoć u sanaciji terena.

Vladimir Vukčević, glavni tužitelj za ratne zločine, unatoč tim i brojnim drugim dokazima, u više od 10 godina nije podigao ijednu optužnicu protiv visokih dužnosnika u vojsci i policiji. Četvero ljudi iz sela Ljubenića i dalje se vode nestalima. Sutkinja Snežana Nikolić Garotić, koja je izrekla prvostupanjsku presudu za zločine u selima kod Peći, razriješena je dužnosti prije isteka mandata.

DOKUMENTE O UMIJEŠANOSTI TIH OSOBA U ZLOČIN Marija Ristić pronašla je u arhivima dvaju stranih sudova, suda u Švedskoj, na kojem se vodio jedan postupak za zločine u Ćuški, te Haaškog suda, na kojem su ti dokumenti korišteni tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću i drugim srbijanskim generalima. “Svi ti dokumenti su javni, ali nažalost nikada nisu upotrijebljeni na sudu u Srbiji. Za mnoge od tih ljudi postoje indicije da su sudjelovali u mnogim drugim zločinima na Kosovu. Za to također postoje svjedočenja i dokumenti, ali zahvaljujući svojim vezama u policiji, ti ljudi su ostali izvan zakona”, rekla je Marija Ristić. Neke od tih osoba pojavljuju se u filmu, kao što su zaštićeni svjedok Zoran Rašković i optuženik za ratne zločine Ratko Momić. “Trebalo mi je dugo da ih uvjerim i zadobijem njihovo povjerenje. Ali budući da sam pratila suđenje, imala sam prilike viđati ih češće pa smo izgradili profesionalni odnos. Naravno, bilo je teško provjeriti sve njihove navode i mnogo toga nije ušlo u film. Odlučila sam da će u film ući jedino ono što sam mogla potvrditi da se zaista dogodilo iz barem još jednog izvora. Zato smo, osim izjava vojnika, koristili i izjave žrtava da bi film bio autentičniji”, kazala je Marija Ristić.

Susret oči u oči s čovjekom o kojem si prije toga u optužnici pročitao za kakva je monstruozna djela optužen, Babiću je bio ključni dio snimateljskog procesa. “Jednostavno je nevjerojatno koliko je ‘običan čovjek’ u stanju napraviti nezamislive stvari u ratu. To je ono što je na mene ostavilo najjači dojam. Kada je situacija normalna, svi mi živimo nekakvim životnim tijekom prema određenim pravilima koja ne odudaraju, koja su općeprihvaćena.

Dojmio me se trenutak u kojem se ta spirala zla okrene i ljudi postanu zvijeri”, rekao je Babić i naglasio da je, za razliku od novinskih izvještaja sa suđenja, direktni kontakt s optuženim vojnicima nešto što ostavi veliki dojam na čovjeka. “Možda mi je razbijena predrasuda da se ljudi rađaju zli.Živjeli su mirnim životom, ali se u nekom trenutku nešto dogodilo, neki okidač koji je jednostavno u njima pokrenuo mračnu stranu ličnosti i pretvorio ih u monstrume. Da su ti ljudi rođeni na nekom drugom mjestu, imali bi možda potpuno drugačiji život. Ne bi možda mogli ni pomisliti da bi se takvo što moglo dogoditi. Mislim da je odgovornost ljudi koji imaju političku moć zato još veća. U filmu se vidi da se sudi samo izvršiteljima djela, a zapovjedni lanac ostao je netaknut. Veliko je pitanje: tko je više kriv? Je li to direktni počinitelj na terenu ili onaj koji zapovijeda ili, pak, onaj koji svojim djelovanjem nije ništa učinio da spriječi takve stvari?” zapitao se Babić, kojem je to moralno pitanje glavna ideja filma.

Smatra da se sličan obrazac može primijeniti na sva ratna događanja u bivšoj Jugoslaviji. “Ljudi koji imaju političku moć i koji su na neki način gospodari rata i mira, života i smrti na ovim prostorima, koji su raspirivali mržnju i etničku netrpeljivost i poticali ljude na rat, snose mnogo veću odgovornost od pukih izvršitelja na terenu. Zapravo, i u slučaju da su znali, a da nisu ništa napravili, to je mnogo veći zločin nego onaj koji su ljudi počinili na terenu”, rekao je Babić.

Problem Kosova, kaže, trenutno nije jedna od važnijih političkih tema u Srbiji. Iako je kosovski mit prisutan stoljećima, ta tema nestala je iz srbijanske javnosti, osobito nakon dolaska Srpske napredne stranke na vlast. Političari se ne žele baviti time zato što ne mogu utjecati na sudbinu Kosova. “Ali u pregovorima s Europskom unijom prisiljeni su provoditi proces normalizacije s Prištinom. Pronalaze se razni modaliteti sporazuma između tih dviju država, kako da dva subjekta pronađu način da se pomire”, rekao je redatelj filma “Neidentificirani” i dodao da je to neugodna tema koja se koristi za buđenje nove desnice u Srbiji. Ona je svjesna toga da je jedna ekstremistička desničarska partija promijenila ime i politiku, došla na vlast i počela provoditi politiku koja je u skladu s ciljevima Europske unije. Tvrdi da se u toj razočaranoj skupini desničara razvija nova desnica koju je najlakše mobilizirati temom Kosova. Ona se koristi za podgrijavanje nacionalnih tenzija. Mladi u Srbiji su, dodao je, ili jako emotivni kad govore o Kosovu ili ih ono uopće ne zanima.

KAZAO JE DA ODNOS ALBANACA I SRBA nikada nije bio na zavidnoj razini, pa tako nije i danas. “Frustracija zbog izgubljenog dijela teritorija je utihnula, ali su odnosi i dalje ispunjeni nepovjerenjem i neprijateljstvom. Drago mi je što postoje različite inicijative, škole, kulturne razmjene kojima se potiče suradnja između mladih ljudi Kosova i Srbije. Vidim da te mikroinicijative daju nekakve rezultate.

Naravno, bit će potrebno još mnogo truda i vremena da se uspostave povjerenje i normalan dijalog. On se sada vodi između premijera Srbije i Kosova pod pokroviteljstvom Europske unije. Oni sklope nekakve dogovore i onda se oni nerado provode, ili potpuno ili djelomično. Sve je pod nadzorom Unije. No tijek vremena učinit će svoje. Oni koji žele, započet će komunikaciju, a oni koji ne žele, ostat će pri svojim uvjerenjima do kraja života”, rekao je Babić.

Što se tiče života Srba na Kosovu, Babić navodi da je u toj državi ostala jedna zajednica od oko 150.000 Srba, a većina ih je pobjegla 1999. pod pritiskom Albanaca nakon ulaska u NATO. “Veća grupa srbijanskog stanovništva živi na sjeveru Kosova, u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice i okolnim naseljima, i čine kompaktnu zajednicu koja naginje centralnoj Srbiji. Na ostalom dijelu Kosova postoje enklave, jedno ili dva-tri spojena sela sa srbijanskim stanovništvom koje živi kao u rezervatu. Opstaju u svojoj maloj zajednici jer ne žele napustiti svoje rodno mjesto, a i htjeli bi pronaći kakav-takav način komunikacije s većinskim Albancima kojima su okruženi. Naravno, dosta njih imalo je problema zbog osvetničkih napada, individualnih i organiziranih. Veliki broj ljudi je netragom nestao i do danas im je nerazriješena sudbina. Međutim, u posljednje vrijeme njihov život u takvim okolnostima donekle je došao u normalu”, objasnio je Babić.

Marija Ristić i Nemanja Babić prikazivat će film i u drugim zemljama i nastaviti istraživati taj zločin. Marija Ristić kaže da je to samo dio ogromnog nasilja koje su srpska policija i vojska počinile na Kosovu. “Ljudi koji su zapovjedili te zločine žive mirnim životima u Beogradu, voze se autobusom i šetaju ulicama. I kao što je obaveza novinara da izvještava o kriminalu i korupciji, tako treba izvještavati i o tome. Jer, nažalost, ljudi koji su počinili ove zločine nisu heroji koji su branili našu zemlju, nego kriminalci koji trebaju odgovarati za ubojstva i zataškavanja zločina”, zaključila je novinarka Marija Ristić.