MOL radi na projektu Delayed Cokera, ali tako da ga ne dovrši. Njima se uopće ne žuri, njihova stvarna želja da dovrše taj projekt doista je minimalna i zato on toliko dugo traje“, tako je Nacionalov izvor dobro upoznat s poslovanjem Inine rafinerije u Rijeci prokomentirao još jedno skandalozno prolongiranje roka za dovršetak postrojenja za obradu teških ostataka u Rafineriji Rijeka. Naime, Uprava Ine, na čijem je čelu Zsuzsana Ortutay, objavila je sredinom listopada ove godine da je s izvođačem radova, talijanskom tvrtkom KT – Kinetics Technology, potpisala novi dodatak ugovoru kojim se drugi put produljuje rok za dovršetak projekta izgradnje toga postrojenja koji traje već punih pet godina.

Iako je vijest u domaćoj javnosti prošla vrlo tiho i gotovo nezapaženo, zapravo je riječ o prvorazrednom skandalu kojim mađarski MOL i njegov prvi čovjek Zsolt Hernádi tko zna koji put ismijavaju hrvatsku vladu zloupotrebljavajući pasivnost i svjesno ignoriranje premijera Andreja Plenkovića koji već punih osam godina, u svojem trećem mandatu, zatvara oči pred problemom Ine i odbija posegnuti za raspoloživim pravnim alatima kako bi stao na kraj MOL-ovoj samovolji u toj kompaniji. Novi rok dovršetka projekta postrojenja za obradu teških ostataka pomaknut je za kraj 2025. godine, a cijena mu nezaustavljivo raste. Da stvar bude apsurdnija, nema nikakvih naznaka da i MOL i Ina imaju bilo kakvu namjeru povući pitanje odgovornosti za kašnjenje i štetu koju tvrtka zbog toga trpi, a prema našem izvoru, nitko se u MOL-u i Ini ne uzbuđuje previše zbog drastičnog kašnjenja projekta.

Dapače, Uprava Ine spremno je potpisala ugovor kojim namjerava, kako je Nacionalu potvrđeno iz Ministarstva gospodarstva, KT-u dodatno platiti 35 milijuna eura kako bi ga motivirala da uopće završi projekt. Isti neslužbeni izvor potvrdio nam je kako je uobičajeno da se projekti toga tipa u svijetu dovrše za prosječno tri godine od dana potpisivanja ugovora. O tomu je Nacionalov izvor rekao: „Možemo uzeti u obzir da je pandemija covida donekle usporila realizaciju projekta, no čak i uz takav argument Delayed Coker (postrojenje za obradu teških ostataka nafte, DCU) trebao je biti gotov za četiri godine, odnosno, najkasnije do kraja 2023. godine.“

Bivši predsjednik NO-a Ine Damir Vanđelić kaže da Uprava Ine donosi poslovni plan koji usvaja NO i kojega se Uprava dužna držati te je očito da Uprava nije realizirala plan o izgradnji Delayed Cokera. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No projekt je još daleko od dovršetka, a sudeći po sadašnjem tempu radova, smatra isti izvor, teško da će i taj rok biti ispoštovan. Treba napomenuti da Ina projekt izgradnje DCU-a financira iz vlastitog poslovanja, što znači da svaki mjesec odugovlačenja s dovršetkom projekta i svako poskupljenje nanose golemu financijsku štetu i samoj kompaniji, a posredno i njezinu hrvatskom suvlasniku. No čini se da ni Vladu ni premijera Plenkovića to ni najmanje ne uzrujava.

Ina je krajem prosinca 2019. godine s talijanskom tvrtkom KT – Kinetics Technology potpisala ugovor o izgradnji postrojenja za obradu teških ostataka u Rafineriji Rijeka (Delayed Coker Unit, DCU). Iz Ine su tada tvrdili da je projekt vrijedan oko četiri milijarde tadašnjih kuna odnosno oko 530 milijuna eura. Taj je projekt najavljivan kao druga faza modernizacije riječke rafinerije na koju se mađarski MOL obvezao potpisivanjem Ugovora o međusobnim odnosima dioničara iz siječnja 2003., no na njegov početak čekali smo punih 17 godina. Prilikom potpisivanja Ugovora s KT-om kao krajnji rok dovršetka projekta istaknut je srpanj 2023. godine. No u ožujku 2023. – dakle, tri mjeseca prije naznačenog roka za dovršetak projekta – Ina i KT potpisuju dodatak ugovoru kojim se krajnja cijena postrojenja s ranije ugovorenih 530 milijuna eura uvećava dodatnih devet posto – dakle, za dodatnih 48 milijuna eura – na nešto manje od 580 milijuna eura, a rok za dovršetak projekta pomiče se na kraj 2024. godine.

Potom 16. listopada ove godine, opet neposredno pred istek novog roka za dovršetak postrojenja, Ina i KT potpisuju novi dodatak ugovoru kojim krajnja cijena projekta raste dodatnih šest posto (novih gotovo 35 milijuna eura), a kao novi rok za završetak radova naznačen je četvrti kvartal 2025. Ispoštuje li se taj rok – a prema dosadašnjoj dinamici radova to je teško očekivati – izgradnja Delayed Cokera trajat će punih šest godina, odnosno, dvostruko više od uobičajenog vremena potrebnog za projekte takve vrste. I bit će 83 milijuna eura skuplji od ranije ugovorenog iznosa.

Umjesto da bude u zatvoru, MOL i dalje vodi Zsolt Hernádi (prvi s lijeva), bjegunac od hrvatskog pravosuđa kojeg štiti mađarski premijer Viktor Orbán (desno). FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kada je, pak, riječ o odgovornosti za kašnjenje projekta DCU-a, bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić Nacionalu je potvrdio da Uprava Ine donosi poslovni plan koji usvaja Nadzorni odbor i kojega se Uprava dužna držati te je očito da ovaj plan Uprava nije realizirala. O tomu je Vanđelić rekao:

„Da Vlada i premijer Plenković doista ozbiljno vode ovu državu, onda bi putem Skupštine i Nadzornog odbora tražili smjenu Inine Uprave zbog propusta u provođenju poslovnog plana, a MOL propitivali oko naknada štete. Vlada po međudioničarskom ugovoru ima i prava, ali i dužnost upravljati državnom imovinom. Uobičajeno je, kada su u pitanju takve odluke o projektima kakav je DCU, da hrvatski predstavnici u Upravi i Nadzornom odboru objasne ministru gospodarstva o čemu se radi i da traže suglasnost, makar i putem e-maila, da mogu glasati za određeni prijedlog. Osobno sam redovno putem e-maila obavještavao Ministarstvo o temama svake sjednice i tražio da i oni predlože teme koje ih zanimaju, a za ovakve stvari kao što je odluka o produljenju roka za dovršetak projekta DCU-a, sigurno bih tražio suglasnost da mađarskom suvlasniku naglasimo da se protivimo produljenju rokova bez posljedica za MOL.“

Neslužbeni Nacionalov izvor potvrdio je također da se u svakom ugovoru koji naručitelj i izvođač radova potpisuju za realizaciju tako velikih i zahtjevnih projekata, vrlo strogo gleda na rokove i svako se kašnjenje kažnjava visokim penalima. KT očito do danas nije platio ni centa penala iako s ispunjavanjem preuzetih obveza kasni već više od godinu i pol i još će najmanje godinu dana, a sve to Ini nanosi financijsku štetu.

No jesu li hrvatska vlada, odnosno, nadležno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, ministar Ante Šušnjar i hrvatski predstavnici u Upravi Ine – Miroslav Skalicki, Hrvoje Šimović i Marin Zovko – doista bili upoznati sa svime što se oko tog projekta događalo u Ini i jesu li se složili s potpisivanjem dvaju dodatka prvotnom ugovoru koji su produljili rok za dovršetak projekta za čak dvije i pol godine i poskupili ga za dodatnih 80 milijuna eura? Iz pojašnjenja koje smo zatražili iz Ministarstva gospodarstva, čini se da nisu. Naime, iako su u odgovoru na niz Nacionalovih pitanja konstatirali da „kontinuirano prate dinamiku radova na modernizaciji Rafinerije Rijeka“, već u sljedećoj rečenici potvrđuju da je Ministarstvo zatražilo dodatna obrazloženja od Ine „kako bi se bolje razumjeli razlozi kašnjenja u provedbi projekta“.

Talijanski izvođač KT ne samo da neće platiti penale zbog kašnjenja izgradnje postrojenja DCU-a, već će za to kašnjenje biti i nagrađen s dodatnih 35 milijuna eura. FOTO: Screenshot/ina.hr

Nisu naveli zbog čega su trebali posebno tražiti dodatna objašnjenja pa je posve opravdano postaviti pitanje jesu li ih hrvatski članovi Uprave doista obavijestili o problemu i razlozima kašnjenja. Iz Ine su, navode dalje u odgovoru, dobili objašnjenje da izvođač radova kasni s realizacijom projekta te da je potrebno dodatno financiranje za završetak radova, da su „poteškoće posebno izražene u suradnji s talijanskim izvođačem radova, a uslijed rasta troškova nabave materijala kao i problema s opskrbnim lancima, što je uvjetovalo novi dodatak ugovoru i produljenje roka završetka“.

Zanimljivo, iz Ministarstva tvrde da „nemaju formalne nadležnosti za davanje suglasnosti za takve ugovorne izmjene“, iako je hrvatska vlada, u čije ime nastupa ministar Šušnjar, suvlasnik kompanije i dužna je štititi državne interese.

Oni su, kažu, tek „izrazili zabrinutost i potaknuli Upravu Ine na ubrzano rješavanje izazova“.

„Ministarstvo drži da je završetak modernizacije od ključne važnosti i očekuje od Ine da poduzme sve potrebne korake kako bi osigurala stabilnost i sigurnost opskrbe“, stoji dalje u odgovoru te se dodaje da je „nakon medijske objave od 16. listopada o povećanju troškova projekta šest posto Uprava Ine 30. listopada službeno obavijestila Ministarstvo o dodatnim sredstvima i uvjetima vezanim uz ispunjenje novih rokova“.

Dakle, hrvatski suvlasnik je o izmjenama postojećeg ugovora koji poskupljuje krajnju cijenu projekta i kojim se prolongira rok njegova dovršetka, obaviješten tek puna dva tjedna nakon potpisivanja dodatka ugovoru, i to uz apsurdno objašnjenje: „Povećanje financijskih izdvajanja planirano je kao poticaj završetku modernizacije u predviđenom vremenskom okviru.“

Drugim riječima, talijanski izvođač KT ne samo da neće platiti penale zbog kašnjenja izgradnje postrojenja DCU-a, već će za to kašnjenje biti i nagrađen s dodatnih 35 milijuna eura kako bi „u predviđenom roku“ uopće završio projekt. Taj „predviđeni rok“ pune dvije i pol godine kasni za rokom u kojem je postrojenje DCU trebalo biti dovršeno.

Ministarstvo gospodarstva na Nacionalovo pitanje kako je to moguće, odgovara tek da „u ovom trenutku nemaju dodatni komentar te imajući u vidu kako je riječ o unutarnjem pitanju kompanije, očekuju da Ina prioritetno bude usmjerena na dovršetak projekta i osiguravanje kvalitete izvođenja radova“. Zbog čega Ministarstvo gospodarstva, kao nadležni predstavnik hrvatskog suvlasnika Ine, putem svojih predstavnika u Upravi ne može utjecati na poslovanje kompanije i biti upoznato s „unutarnjim pitanjima kompanije“, ostaje posve nejasno, tim više što Ina sporni projekt financira iz vlastitih izvora, odnosno, iz vlastitog poslovanja. A hrvatska vlada u Ini ima 44,1 posto udjela. Ni mađarski MOL nema natpolovični udio u Ini pa samim time ni pravo apsolutnog upravljanja kompanijom. Ti detalji tako navode na neminovni zaključak da hrvatski članovi Uprave doista niti mogu niti smiju utjecati na poslovanje Ine.

Damir Vanđelić na sve to ima vrlo kratak komentar: „Hrvatska vlada s MOL-om ima ugovor o upravljanju Inom. Ako nije zadovoljna, ima opcije.“ No hrvatska vlada očito te opcije iz nekog razloga ne želi, ne može ili ne smije iskoristiti, ignorirajući i pravo na suupravljanje kompanijom koje joj pripada po odredbama Dioničarskog ugovora iz 2003. godine. Izvor iz stručnih naftnih krugova koji dobro poznaje rafinerijsko poslovanje i kojega smo zamolili da nam prokomentira to kašnjenje, rekao je da se Ina i talijanski izvođač pravdaju problemima s pandemijom covida koja je 2021. donekle usporila radove, poskupljenjima opreme i materijala koja su se dogodila unazad dvije godine te posebno problemom nedostatka radne snage. „Ova prva dva argumenta još i možemo prihvatiti, ali ona svejedno ne mogu opravdati kašnjenje od pune dvije godine i najavu kašnjenja za još godinu dana. A što se tiče zadnjeg argumenta o nedostatku radne snage, podsjetio bih samo da je Ina u posljednjih nekoliko godina iz riječke rafinerije otjerala ili prisilila na odlazak sve iskusne radnike i menadžere koji su imali znanje o vođenju rafinerije. Riječka rafinerija je u samo nekoliko godina kadrovski potpuno devastirana, dovedeni su mladi i neiskusni ljudi koji se tek uče rafinerijskom poslu. Prema tome, za problem nedostatka radne snage Ina je sama kriva“, upozorio je naš izvor.

Osim toga, u svibnju 2021. godine, dakle, nepunih godinu i pol od početka projekta, s mjesta voditelja projekta izgradnje DCU-a smijenjen je Laszlo Boda, a na njegovo mjesto dovedena je Vedrana Janjić, još jedna iz serije mladih i nedovoljno iskusnih Ininih kadrova koja je na tu poziciju došla s mjesta direktorice Inina Odjela nabave. Janjić je na novu funkciju postavljena iako nije imala nijednog dana radnog iskustva u rafinerijskom biznisu niti dovoljno znanja o procesu rafinerijske prerade. Nacional je u svibnju 2021. izvijestio o toj smjeni, prenijevši tada izjavu neimenovanog izvora koji je rekao: „Nijedna ozbiljna naftna kompanija ne bi si dozvolila da nekoga s toliko nedostatnim kvalifikacijama i radnim iskustvom postavi na mjesto direktora tako složenog i zahtjevnog projekta kakav je izgradnja Delayed Cokera. Laszlo Boda je bio Mađar, ali je bio kompetentan stručnjak. Kada tu činjenicu povežete s nedavnim (2021.) imenovanjem dvojice novih operativnih direktora – Gorana Plešea kao operativnog direktora u sektoru Rafinerija i marketinga i Nikole Mišetića kao operativnog direktora u sektoru Istraživanja i proizvodnje nafte i plina – obojice neiskusnih mladića stasalih u mađarskom bazenu kadrova s nula dana radnog iskustva u ključnim poslovnim segmentima kompanije koje su preuzeli, jasno je da su najnoviji MOL-ovi kadrovski potezi zapravo posljednja faza razaranja Ine kao samostalne, vertikalno integrirane naftne kompanije i njezina potpuna preobrazba u podružnicu MOL-a.“

Goran Pleše i danas je operativni direktor za rafinerije i marketing, a Nikolu Mišetića je na poziciji operativnog direktora za istraživanja i proizvodnju nafte i plina zamijenio Josip Bubnić.

S druge strane, iz Ine su na upit Nacionala odgovorili da je “poziciju direktora Proizvodnje Rafinerija i marketinga od 15. kolovoza preuzeo je Ladislav Nagy”. O Nagyju su naveli: “Iskusan je kemijski inženjer s dugogodišnjim iskustvom rada u rafinerijskom poslovanju, a na funkciju dolazi s pozicije rukovoditelja Proizvodnje u Slovnaftu.”

Iz svega navedenog dade se zaključiti da je MOL godinama pažljivo selektirao osoblje u riječkoj rafineriji, da je sukcesivno postavljao vlastite ljude za koje je bio siguran da neće postavljati prepreke mađarskom vođenju rafinerije i provođenju politike koja odgovara MOL-u, ali na očitu štetu hrvatskog suvlasnika.

Predsjednica Uprave Ine Zsuzsanna Ortutay bila je prije članica Nadzornog odbora Ine i viša potpredsjednica Poslovnih rješenja MOL Grupe. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Uprava Ine, pak, ima svoje objašnjenje razloga kašnjenja projekta DCU-a. „Ina nije imala namjeru potpisati još jedan dodatak ugovoru, već je navedeno posljedica stanja na tržištu koje se odrazilo na sam projekt i izvođače radova“, stoji u odgovoru na Nacionalovo traženje da Uprava objasni razloge kašnjenja. Navode da je „ukupna gotovost Projekta nadogradnje Rafinerije nafte Rijeka 91 posto“ te tvrde da „očekuju njegov dovršetak u najkraćem mogućem roku“.

„Izmjena rokova velikih industrijskih projekata nije neuobičajena pojava ni tijekom stabilnih razdoblja, a kamoli tijekom nestabilnog okruženja. Primjera za to u Europi i svijetu je mnogo. Kako je riječ o dugogodišnjem projektu poput onoga koji se odvija u riječkoj rafineriji, treba se podsjetiti da smo se već na samom početku radova susreli s krizom bez presedana koju je izazvala pandemija koronavirusa. Uz lockdown, pojavili su se izazovi u lancima opskrbe. Ne smije se zaboraviti i snažna inflacija s kojom su se suočile Hrvatska i Europa, a tu su i kontinuirani izazovi s manjkom radne snage. Sve su to razlozi koji su usporili brojne projekte u ovom razdoblju“, tvrdi se u odgovoru Ine.

No ne daju racionalno objašnjenje zbog čega će projekt riječkog DCU-a, čak i uz navedene poteškoće, umjesto tri i pol godine trajati punih šest – pod uvjetom da bude dovršen do kraja iduće godine kako je naznačeno – kao ni za činjenicu da im nedostaje radne snage nakon što su iskusne radnike i inženjere proteklih godina uspjeli otjerati iz Rafinerije.

Na pitanje jesu li za potpisivanje dodatka ugovoru kojim je projekt prolongiran za godinu dana i cijenom uvećan šest posto, imali odobrenje i hrvatskog suvlasnika, iz Ine odgovaraju da su „Uprava i Nadzorni odbor Ine samostalno donijeli odluku o potpisivanju dodatka ugovoru vodeći dužnu pažnju da navedeno bude u najboljem interesu kompanije“.

“Kao svako društvo izlistano na Zagrebačkoj burzi koje ima vlastita upravljačka tijela, Uprava i Nadzorni odbor Ine samostalno su donijeli odluku o potpisivanju dodatka ugovoru vodeći dužnu pažnju da navedeno bude u najboljem interesu kompanije. INA nije imala namjeru potpisati još jedan dodatak ugovoru, već je navedeno posljedica stanja na tržištu koji se odrazio na sam projekt i izvođače radova. Također, bitno je osvijestiti da se radovi na modernizaciji odvijaju paralelno s radom rafinerije jer je sigurnost opskrbe gorivom jedan od Ininih osnovnih prioriteta. Takav način rada iziskuje visoku razinu sigurnosnih mjera i stručnog osoblja, što utječe na vremenski i financijski aspekt izvedbe ovog projekta o kojem INA redovito obavještava svu zainteresiranu javnost. Također naglašavamo da će završetkom modernizacije rafinerije, kapacitet proizvodnje ostati isti, a samo tržište i sigurnost opskrbe neće osjetiti posljedice pomaka u završetku modernizacije”, navodi se u odgovoru Ine.

Pritom podsjećaju da Uprava Ine projekt DCU-a „smatra strateškim projektom kada je u pitanju rafinerijsko poslovanje te će kompanija, kao i do sada, znati zaštiti svoje interese potpisane u novom dodatku ugovoru“.

“Unatoč izazovima, INA nije odustala od provedbe ovog projekta koji se smatra najvećim pojedinačnim projektom u 60 godina Inine povijesti te ga kompanija smatra strateškim kad je u pitanju rafinerijsko poslovanje. INA će, kao i do sada, znati zaštiti svoje interese potpisane u novom dodatku ugovoru. Zaključno, kako smo već isticali i ranije, nisu predviđene daljnje obustave u radu riječke rafinerije zbog odvijanja radova na projektu modernizacije. Rafinerija je u pogonu od proljeća, nakon uspješnog završetka planiranog redovnog remonta”, ističe se u odgovoru Ine.

No pritom nisu objasnili je li u interesu kompanije donositi jednostrane odluke o golemom kašnjenju u realizaciji projekta, plaćati dodatnih 35 milijuna eura izvođaču koji s realizacijom projekta kasni već više od godinu i pol kako bi ga se motiviralo da postrojenje uopće dovrši s dvije i pol godine zakašnjenja te pritom svjesno zatvarati oči pred obvezom talijanskog izvođača da zbog apsurdnog kašnjenja projekta plati penale i Ini nadoknadi financijsku štetu. To nisu objasnili ni iz Uprave Ine ni iz Ministarstva gospodarstva.