Tribina ‘Napali se na neuspjeh’ održat će se 25. studenoga u Koprivnici, a bavi se mentalnim zdravljem djece, mladih i odraslih kroz životne priče javnih osoba o vlastitim neuspjesima i kako ih premostiti. Kako kažu organizatori, neuspjeh nudi mnogo, a oni ljudima pružaju priliku da tako o neuspjehu i razmišljaju

U Koprivnici će se 25. studenoga održati još jedna iz serije tribina neobičnog naziva „Napali se na neuspjeh“, koje se bave mentalnim zdravljem djece i mladih, ali i odraslih, i to kroz životne priče poznatih i javnih osoba o vlastitim neuspjesima te kako ih savladati i premostiti. Riječ je o tribinama u organizaciji obrta Mudro drvo, Udruge za promicanje mentalnog zdravlja „Srčika“ i Poduzetničkog inkubatora Enter Koprivnica. Organizatori vole naglasiti da „slave neuspjeh, njime se hvale i razmeću“. Ideja tih tribina je kroz razgovor s poznatim osobama iz javnog života ili uspješnim poslovnim ljudima govoriti o neuspjehu otvoreno i hrabro, pred svima prepoznati što neuspjeh nudi, pogledati mu u oči, naučiti lekciju i pritom mu još i zahvaliti. O tom dosta neuobičajenom pristupu razgovarali smo s jednim od organizatora Goranom Živkovićem.

„Željeli bismo da se neuspjeh prepoznaje kao resurs, kao izvor inspiracije, da se neuspjeha ne bojimo i da možemo o njemu otvoreno govoriti. Skloni smo skrivati svoje neuspjehe, skloni smo ih potiskivati, a neuspjesi mogu biti ozbiljno opasni za naše mentalno zdravlje. Isto tako, neuspjeh je svakodnevan i sveprisutan. Svi ga doživljavamo, svi ga dodirujemo i na sve nas neki neuspjeh ima utjecaja. Neuspjeh zaista nudi mnogo, a mi smo tu kako bismo ljudima pružili priliku da tako o neuspjehu razmišljaju. Naravno, povremeno se dogodi neuspjeh koji je grozan, koji nas može paralizirati, koji nas može usmjeriti u spiralu prema dolje. Takav neuspjeh je izravna ugroza našeg mentalnog zdravlja i često iziskuje pomoć stručnjaka. To je druga priča koju nam je važno ispričati i da se o njoj govori. Kako bismo maknuli stigmu sa zaštite mentalnog zdravlja, da se ljudi ne boje obratiti psihologu, psihijatru, terapeutu, da se što manje osjeća taj sram koji će mnoge ljude u potrebi spriječiti da potraže pomoć. To je isto tako vrlo važna poruka koju želimo poslati. I u najtežoj nevolji niste sami, pomoć je zapravo vrlo blizu, na par klikova mišem ili malo tipkanja po mobitelu, vrlo često početne probleme mentalnog zdravlja možemo jednostavno riješiti, ali ako se ti problemi zanemaruju i guraju pod tepih, oni postaju sve veći i ozbiljniji“, rekao je Živković.

Na kraju svake tribine daje se prilika publici da postavi nekoliko pitanja. FOTO: Ivan Balija

Na njega se nadovezala kolegica i suorganizatorica spomenutih tribina Dijana Mateša: „Razgovor o neuspjehu je zapravo eufemizam za razgovor o stvarima koje su i dublje i tamnije, a to su nevolja, nesreća, nemoć, nepravda, neimaština, izgubljenost i besmisao. Mi smo ekipa koja želi o tome razgovarati. Želimo da takve priče slobodno teku među nama, da nas hrabre kada se i mi nađemo u takvim situacijama. Možda se prisjetimo kako je jedan Vjekoslav lutao izgubljen, a jedna Sandra potrošila tri godine na krivi studij – i da su preživjeli. Itekako preživjeli! Nema drugog puta do zdravlja nego kroz tu tamu. A tama je općeljudsko iskustvo.“

Dijana Mateša je začetnik ove ideje. Dio svog radnog vremena ona provodi kao profesorica engleskog jezika u Srednjoj školi Koprivnica, a veći dio vremena posvećuje svom obrtu Mudro drvo. Psihodramska je psihoterapeutkinja i vodi individualnu i grupnu psihoterapiju. Kroz obrt Mudro drvo provodila je i niz besplatnih programa za građanstvo, a 2021. godine pokrenula je i Udrugu za promicanje mentalnog zdravlja Srčika. „Napali se na neuspjeh“ i spomenuti projekti uključuju dogovorenu suradnju sa Sveučilištem Sjever, koprivničkim srednjim školama, Poduzetničkim inkubatorom Enter, Hrvatskom liječničkom komorom i AK Galerijom, koje provodi s jednim od inicijatora te serije tribina Goranom Živkovićem. „Krenuli smo prije godinu dana s tribinama“, otkrila je Mateša te nastavila: „Puno smo se pripremali, razgovarali, čitali i istraživali. Nismo se oko svega slagali i to je zapravo bilo dobro. Mene nije bilo baš briga za promociju tribina i koliko će ljudi doći. Ipak, pokazalo se da je promocija važna i potrebna. A i lijepo je kad ti na tribinu dođe pedeset ljudi. To je za Koprivnicu značajan broj. I tu je Goran napravio odličan posao. Neke ideje su nam dali ljudi s kojima smo surađivali. Na primjer, ideja o tome da nastavnici govore studentima i učenicima o svojim neuspjesima potekla je od prorektora Sveučilišta Sjever Marija Tomiše i hvala mu na tome. Pokazala se odličnom!“

Živković je naglasio da, nažalost, potrebu za takvim jednim razgovorom nije teško prepoznati: „Iza nas su teške godine, a ni ove koje dolaze ne ispunjavaju nas nekim silnim optimizmom. Pandemija, potresi, sad ovaj strašni i vrlo bliski rat… sve je to niz vrlo neugodnih događaja koji su dramatično utjecali na to kako se osjećamo, kako se nosimo s ionako velikim osobnim problemima. Oboje smo u školskom sustavu pa imamo uvid u sve teže stanje mentalnog zdravlja naše djece i mladih. S obzirom na tu silnu potrebu i na temelju Dijanine sjajne ideje, uz možda malo mog znanja o tome kako napraviti neki događaj i scenski uzbudljivim, ovo je prava sinergija u koju su uletjeli i ljudi iz Entera. Pogotovo jer je dio i naše priče posvećen ljudima koji su u nekim poduzetničkim akcijama i pričama, a Enteru je to primarna djelatnost. Sve se poklopilo.“

Živkovića vjerojatno mnogi poznaju iz jedne posve druge priče. On je dugogodišnji skladatelj, tekstopisac i pjevač vrlo uspješne koprivničke punk rock grupe Overflow, s kojom je obišao pola Europe i SAD-a te objavio sedam studijskih albuma i tri EP-ja. Vrlo često bili su nagrađivani, ali i rasprodani, i to na globalnom tržištu. Međutim, Živković je i pedagog i strastveni hodač. U godinama pandemije okrenuo se videu i fotografiji, koje je spojio sa svojom strašću za ekstremno dugim šetnjama pa je u suradnji s Konradom Mulvajem pokrenuo multimedijalni umjetnički projekt „Walking Koprivnica“ u kojem promišljaju promjenu koja se događa u svijetu i način na koji ona utječe na lokalnu zajednicu. Pedagogijom se aktivno bavi posljednjih deset godina u Osnovnoj školi „Martijanec“ u Varaždinskoj županiji. Uređuje i vodi podcast „Premalo čitam“ za Knjižnicu i čitaonicu „Fran Galović“ u Koprivnici. S Dijanom Matešom pokrenuo je i vodi javne tribine „Napali se na neuspjeh“ koje izvode za javnost te za studentsku populaciju na Sveučilištu Sjever i za srednjoškolce u Obrtničkoj školi Koprivnica, Srednjoj školi Koprivnica i Gimnaziji „Fran Galović“ u Koprivnici. Udruga za promicanje mentalnog zdravlja „Srčika“, koju su pokrenuli Mateša i Živković, nastala je iz potrebe za promicanjem mentalnog zdravlja u lokalnoj zajednici, posebice kod djece i mladih. Situacija s covidom još je više tu potrebu pojačala.

„Udruga je nastala jer smo vrlo brzo shvatili da ćemo svoje namjere lakše ostvariti ako imamo i pravnu osobnost. Tako smo si omogućili javljanje na javne pozive pa smo prepoznati od Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije, koji podržavaju naš rad. Dakako, udruga nije nastala samo zbog toga, nego je na neki način i naš zalog za budućnost, nadamo se i veselimo da će udruga sa svojom misijom promicanja mentalnog zdravlja izrasti u nešto značajnije i veće od trenutnih članova“, rekao nam je Živković, a Dijana Mateša je dodala: „Vrlo bolnom metodom pokušaja i pogreške naučila sam da nam treba neki drugi način govora o mentalnom zdravlju jer se dosta ljudi jednostavno isključi kad čuje učene razgovore. To je tako. Naša struka je dosta hermetična. Zato smo Goran i ja odlučili stvoriti scenu i pokušati doprijeti do što više ljudi kroz tribine i neformalne razgovore.“

Već prve tribine „Napali se na neuspjeh“ opravdale su njihova očekivanja jer je, kako su naglasili, publika vrlo brzo shvatila ideju takvog pristupa.

„Slušanje zanimljivih ljudi, svakako vrlo uspješnih, kako govore o trenucima kad se nisu osjećali dobro, kad su bili na dnu, kad su osjetili težinu, očito je vrlo ljekovito. Svatko tu za sebe osobno nešto pronađe. Vrlo su zanimljive reakcije publike na naše tribine, ponekad vrlo osobne i jedinstvene. Nije ni čudo jer svatko od nas ima jedinstveno iskustvo života pa tako i susreta s vlastitim neuspjehom. Slušanje naših gostiju pobuđuje zanimljive asocijacije“, ustvrdio je Živković. Na kraju svake tribine daju priliku i publici da postavi nekoliko pitanja, a čini se da je, kako vrijeme prolazi, pitanja sve više i da su dublja, što smatraju svojim uspjehom. Na publiku se osvrnula i Mateša:

„Sjećam se da je publika imala dosta komentara i pitanja na prvoj tribini. Kad je Aleksandar ispričao svoju priču, jedan gospodin je bio oduševljen: ‘E, to je priča o neuspjehu!’ Mogao se osjetiti gurmanski užitak u dobroj priči. Inače, poticaj za ove tribine dolazi od ‘Fucked up Nights’, o kojima smo saznali upravo od izvanrednog profesora Aleksandra Džakule s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Razgovor o neuspjehu zapravo je trend koji se događa na globalnoj razini, tako da postoji mogućnost da je naša publika i ranije došla u doticaj s takvim pristupom.“

Među gostima koji su otvoreno govorili o svom neuspjehu bili su spomenuti Aleksandar Džakula, kazališni redatelj Mario Kovač, popularizator znanosti Saša Ceci, bračni par Iličić koji se bavi eko poljoprivredom, autorica triju knjiga o modi i osnivačica Instituta održive mode Ivana Biočina, a kao gost sa svojom pričom o neuspjehu pridružio im se jednom prilikom i koprivnički gradonačelnik Mišel Jakšić.

Živković je pedagog, ali i skladatelj, tekstopisac i pjevač punk rock grupe Overflow, a Dijana Mateša je psihodramska psihoterapeutkinja i profesorica engleskog jezika. FOTO: Ivan Balija

Živković je bezrezervno pohvalio goste koji su do sada gostovali i bez čije otvorenosti i iskrenih priča o neuspjehu tribine ne bi bile uspješne: „Svi gosti su vrlo ozbiljno shvatili zadatak i ispričali vrlo poticajne priče, potrudili su se zagrebati u sebe, neki više neki nešto manje. Zahvalni smo na svakoj priči, a meni je uvijek fascinantno kako Dijana u tom dijelu tribine predivno, kirurški točno i precizno najvažnije točke, poante i ideje savršeno naglasi. Taj dio tribine je važan jer tu čujemo kako su se naši gosti nosili sa svojim teškoćama, kako su preživjeli, kako su si pomogli, kako su izašli iz krize. Jako nam je važno da publika to dobro čuje. Jako je važno da publika čuje inspirativne ideje, savjete, borbe u procesu neuspjeha. Posebice od uspješnih i javnih osoba jer često mislimo da su oni do uspjeha došli s lakoćom, a zapravo su iza njih također neuspjesi, i to neuspjesi iz kojih su mnogo naučili, postali snažniji i hrabriji.“ Zanimljivo je i da ih gotovo nitko od onih koje su pozvali kao goste nije odbio, rekla nam je Dijana Mateša te pojasnila: „Ima nešto ljekovito u pričanju svoje priče. Tek kad ispričamo ili napišemo svoju priču, možemo biti svjesni njene važnosti i dubine. Neki put se ljudi iznenade svojim odabirom riječi i spoznaju nešto čega nisu bili svjesni. Pogotovo je bilo dirljivo slušati žar s kojim su nastavnici govorili o svojim neuspjesima s učenicima. Iza svega toga je puno topline i želje da se prenese poruka: i vi to, djeco, možete; rodili ste se opremljeni da preživite, učite iz iskustva i idete dalje.“

Sve je više privatnih inicijativa za takve i slične projekte od kreativnih osoba koje djeci i ljudima iz svoje zajednice žele pomoći oko mentalnog zdravlja, jer postalo je više nego očito da je psihički i fizički razvoj djece nekako ostao po strani u hrvatskom obrazovnom procesu te da se mentalnom zdravlju djece i mladih gotovo uopće ne posvećuje dužna pažnja. Goran Živković pokušao je objasniti zašto je tako: „Moj je dojam da smo u školama previše opterećeni sadržajima i da se premalo bavimo odgojem, a s druge strane, čini se da način života, mediji i društvene mreže udaljavaju djecu od roditelja i obrnuto. Škole ne mogu same rješavati takvo kompleksno pitanje, školski sustav je ogroman i za promjene u tako velikom sustavu potrebna su desetljeća, a svijet se mijenja munjevitom brzinom, problemi iz dana u dan postaju sve veći. Mislim da je tu negdje i bila motivacija da nas dvoje krenemo i u srednje škole. Tribine u srednjim školama, kao i one na fakultetima, pomalo se razlikuju. Naime, tu su gosti koji govore o svojim neuspjesima nastavnici s kojima se učenici ili studenti svakoga dana susreću. Odlično prihvaćena ideja i od nastavnika i od učenika daje nam za pravo glasno tvrditi kako u školama nema dovoljno naglaska na čuvanju i brizi o mentalnom zdravlju djece i mladih, a potreba je ogromna i u stalnom rastu.“

Što bi se, po njegovu mišljenju, moglo dogoditi ako se ne pozabavimo tim pitanjem i ostavimo da se djeca i mladi sami nose s tim problemima, ali i što očekivati od budućnosti koju preuzimaju mladi koji su u svojim formativnim godinama nemotivirani, depresivni, pesimistični i nespremni za suočavanje sa životom i svime što to donosi?

„Mislim da se iz pitanja naslućuje odgovor. Svatko treba preuzeti svoj dio odgovornosti, društvo, politika, stručnjaci, škole, roditelj, a onda na kraju i djeca sama. Svi imamo odgovornosti, prvo prema sebi, a onda i prema ‘bližnjem’, a na kraju prema cijeloj zajednici i čovječanstvu. Ne smijemo, ne bismo trebali, ne bi nam na pamet trebalo pasti da se ‘ne pozabavimo tim pitanjem’ jer je to pogrešno, a rekao bih i nemoralno“, smatra Živković.

No nije baš neki optimist te je naglasio da je situacija sve teža i da trenutno svjetla na kraju tunela još uvijek nema: „Činjenica je da se o problemima mentalnog zdravlja govori mnogo više nego prije i da su prije mnogi problemi prolazili ‘ispod radara’, ali još smo jako daleko od dobrog balansa jer kod nas je i dalje visoki strah od potrage za pomoći, stigma je i dalje prilično jaka iako se to polako mijenja nabolje, zato smo se i mi dali u ovu avanturu.“

Dijana Mateša ipak je optimističnija, no i te kako svjesna situacije u kojoj se nalazimo: „Moram reći da vjerujem u sposobnost mlađih generacija da se oporave. Dajmo im vremena. Nije im bilo lako. Mi, odrasli, stalno smo im slali poruku da svijet nije sigurno mjesto. Puno ih je doživjelo potres i u doslovnom smislu i u prenesenom smislu. Ovo čemu danas svjedočimo je reakcija na takvo stanje. Mi zapravo ne razumijemo svijet koji dolazi. Nismo sigurni za što pripremamo djecu. Yuval Harari piše da će biti sve važnije brzo učiti i povezivati stvari, i još važnije, primjenjivati naučeno, prekvalificirati se. Zato nam treba sloboda da budemo nesavršeni. Djecu treba suočavati s činjenicom da nisu savršena. Da mi odrasli nismo savršeni, da svijet nije savršen. I da su opremljeni za život u takvom svijetu. Teško je to, znam, a znam i da mi to možemo.“

Velika je, dakle, odgovornost na roditeljima i samom društvu, koje treba još puno toga naučiti i prihvatiti, što je naglasio i Živković: „Strašno je važno komunicirati problematiku mentalnog zdravlja prema svima, posebno u smislu da je važno rano potražiti pomoć, da je psihijatar liječnik kao i svaki drugi i da nije sramota odlaziti na psihoterapiju. S druge strane, starog konja je teško naučiti nove trikove i odrasli ljudi teško mijenjaju svoje stavove.“

Dijana Mateša istaknula je da su za oporavak potrebni vrijeme i motivacija, ali često i novac: „Naše društvo se raslojava u svemu, pa tako i u brizi za mentalno zdravlje. Često su informacija, edukacija, pa i psihoterapija najpotrebitijima nedostupne. Zato je važno znati da postoje udruge koje okupljaju volontere i pružaju besplatno savjetovanje. Mi surađujemo s jednom od njih i možemo ljude koji nam se obrate usmjeriti da kod njih potraže pomoć u kriznim situacijama. I naša udruga ima psihodramsku psihoterapijsku grupu koja je besplatna za polaznike, a financirana je sredstvima koje nam je odobrio Grad Koprivnica. To je način da se roditelji pobrinu za sebe te nauče neke tehnike umirenja i nošenja s teškim emocijama i situacijama. Tako mogu biti sigurne osobe za svoju djecu te i njih podučiti tome što su saznali. I tako se to širi kroz društvo…“

I Goran Živković i Dijana Mateša oduševljeni Su povratnim informacijama koje su o tribinama „Napali se na neuspjeh“ dobili od studenata Sveučilišta Sjever, zbog čega ozbiljno razmišljaju o širenju tribina i na druge hrvatske gradove.

„Ti mladi ljudi izvrsno su prepoznali poruke koje smo došli naglasiti. Poruku o neuspjehu kao resursu i, još važnije, poruku o potrebi zaštite vlastitog mentalnog zdravlja i traženja pomoći kad je ono ugroženo. Zbog toga smo počeli ozbiljno razmišljati o širenju te priče na druge fakultete i o tome sad razgovaramo. Svoje javne tribine jako volimo raditi u Koprivnici, koja je sjajan mali grad i koja uvijek s puno radosti ugosti zanimljive ljude koji nam dolaze govoriti o svojim neuspjesima“, rekao je Živković.