Objavljeno u Nacionalu br. 685, 2008-12-30

Nekoliko poznatih nevjenčanih parova za Nacional je ispričalo zašto nisu htjeli ozakoniti svoju ljubavnu vezu, te kakva su njihova iskustva života u izvanbračnoj zajednici

‘Naš je izbor da ne želimo ispunjavati formulare o braku, a pred zakonom smo ionako jednaki. Mislim da spominjanje vječnosti, što traži protokol, ipak na neki način mijenja odnos muškarca i žene, pa ako je to istina, ne bih želio da se uvjeravamo u to jer nam je divno i ovako.” Riječi su to Matije Dedića koji već devet godina živi u izvanbračnoj zajednici s Marinom Scotti, a prije šest godina dobili su i kćer Lu.”I prije i nakon rođenja Lu”, kaže Matija Dedić, “Marina i ja živjeli smo kao par. I nakon devet godina osjećam Marinu kao svoju djevojku koju sam upoznao na radiju u Splitu. Znam za jako puno parova koji su užasno dugo hodali i onda bi ušli u brak koji je trajao nekoliko mjeseci. To je samo dokaz da taj odlazak k matičaru nakon 10, 15 godina hodanja ipak nešto mijenja.” Matija i Marina samo su jedan od primjera mladih parova u Hrvatskoj koji se u sve većem broju odlučuju na život u izvanbračnoj zajednici. U odnosu na prije pedeset godina, kad je godišnje bilo gotovo 40 tisuća svadbi, danas je ta brojka upola manja. Čak i u vrijeme seksualne revolucije 60-ih godina na život izvan uobičajenih institucionalnih okvira odlučivali su se rijetki koji su za to imali dovoljno hrabrosti, jer je u konzervativnoj Hrvatskoj još uvijek vrijedilo načelo “nema seksa prije braka”. Danas je s jedne strane dobna granica u kojoj djeca imaju prva seksualna iskustva sve niža, a ona u kojoj se parovi odlučuju na brak i djecu sve viša.

Iako garanciju za ljubav i razumijevanje ne daje ni jedan potpis ni velike riječi izrečene pred oltarom, isto tako jamstva da će ljubav opstati ne daje ni nestavljanje potpisa. I izvanbračne zajednice podložne su razvrgavanju te se, ako se u tom slučaju bivši partneri ne mogu dogovoriti o raspodjeli imovine isto tako mogu naći pred sudom, kao što se i klasični razumni supružnici mogu o tome dogovoriti sporazumno, bez odvjetnika i sudova. Pred zakonom su, uostalom, i jedni i drugi jednaki, osim što se nevjenčanim parovima status izvanbračnih supružnika priznaje tek nakon tri godine veze, ako im se prije ne rodi dijete. I dok postoje mnogi parovi koji godinama žive zajedno pa se na vjenčanje odluče tek s “trbuhom do zuba”, neki ljudi smatraju takav čin vrhuncem društvenog licemjerja i ne pada im na pamet ženiti se zbog djece ili barem ne samo zbog djece.

Jedan od poznatih parova koji živi nevjenčano su i glumac i voditelj Zlatan Zuhrić Zuhra i njegova voljena Asja Novaković, vizažistica, a zajedno imaju i sina Vjeku. Upravo zbog njega planiraju ipak jednog dana stati pred oltar kako ga, kad krene u školu, druga djeca ne bi zadirkivala. Iako im se od same pomisli na organizaciju svadbenog slavlja diže kosa na glavi, pjevačica Maja Vučić i glumac Igor Hajdarhodžić, koji već šest godina žive nevjenčano i imaju dvogodišnju kćer Gitu, ipak planiraju jednoga dana stati pred matičara. Maja Vučić, dapače, smatra da je brak kruna odnosa između dvoje ljudi: “Sve je to pitanje stava. Ako netko zbog samog spomena braka ima psihološku barijeru, najbolje je da se i ne vjenča. Ali u mojem slučaju nije tako. Prijateljice koje su se udale rekle su mi da ih je i taj papir na neki način još više obvezao i učvrstio. Vjerojatno, kad izrekneš neki zavjet pred stotinu ljudi, to ima veću težinu nego kad ga ne izgovoriš.” Jedan od najčešćih razloga zašto se neki par nakon godina života u izvanbračnoj zajednici ipak odluči na vjenčanje jest činjenica da Katolička crkva u Hrvatskoj još uvijek nema jednoznačno gledište o krštenju djece nevjenčanih roditelja. Točnije, hoće li dijete biti kršteno ili neće ovisi uglavnom o subjektivnoj odluci svakog pojedinog svećenika. I dok su mnogi anonimni nevjenčani parovi bez problema krstili svoju djecu, Goran Ivanišević i Tanja Dragović imali su taj peh da su naišli na svećenika koji je odbio krstiti njihovu kćer Amber Mariju. Kako je riječ o poznatim osobama, sve je izišlo u javnost, ali svećenik je ostao nepokolebljiv, a službeni Kaptol je šutio. Time je Crkva pokazala da joj je bitno samo poštuje li netko njene protokole, a ne i živi li uistinu u skladu s vjerom i kršćanskim načelima.

Matija Vuica ni sama ne zna koliko je vjenčanica kreirala u životu. Nosila ih je i sama, ali samo na nastupima ili snimanju spotova. U svom poslu imala se prilike uvjeriti koliko su banalni razlozi zbog kojih ljudi ulaze u brak.
“Neki su tako odgojeni pa misle da neku vezu koja je tek u početku odmah moraju zapečatiti brakom, neke cure se tomu vesele zato što će dobiti lijepu vjenčanicu, treći izlaze iz jednog braka pa ulijeću u drugi jer misle da će u tom drugom biti bolje, kod nekih je to spontana odluka i čin kojem se jako vesele, a zapravo ne razmišljaju što to znači, da je brak zakletva i zavjet do smrti u dobru i zlu koja se olako daje i brzo zaboravlja. Ja opravdavam svačiju namjeru da tim činom uljepša svoj život. No razmišljala sam o tome je li ispravno ili licemjerno živjeti u izvanbračnoj zajednici po kršćanskim pravilima. Ili je možda licemjerno trpjeti život u nekoj bračnoj zajednici s pogrešnim čovjekom i s hrpom problema, ne moći pobjeći od toga. Jurica i ja nikad se, ni u šali nismo gađali pepeljarom, razbijali čaše, namještaj, derali se jedno na drugo. I zanimljivo, nikad nas nitko nije pitao jesmo li još zajedno. Mislim da postoje parovi koji su suđeni jedno drugomu. Naša veza od početka je građena na temeljima poštovanja i apsolutne slobode. Bez toga ničega ne bi bilo. Kad ljudima kažem da u mojoj bračnoj zajednici od 30 godina sve štima, obično doživim šok s druge strane jer danas je teško naći stabilne brakove”, kaže Matija Vuica. Ona i Jurica Popović zajedno su već 30 godina i među prijateljima slove kao pravi bračni idoli. Ali nikada nisu postavljali pitanje vjenčanja. Nije to bilo ni zbog njihova načina razmišljanja ni zbog bunta, jednostavno im se dogodilo baš kao i njihova ljubav, za koju smatraju da od početka nosi božji blagoslov.

Da zajednica i ljubav nemaju nikakve veze s institucijama, stav je i glazbenog para, pjevačice Valerije Nikolovske i klavijaturista, producenta i aranžera Viktora Lipića koji imaju sedmogodišnjeg sina Ivora.
“Zar stvarno moraš u nekoj instituciji potpisivati da namjeravaš s nekim živjeti i za to moraš imati svjedoke? Kad sam shvatila da želim živjeti u zajednici i zasnovati obitelj, ta odluka bila je dovoljno ozbiljna i duboka da sama sebi mogu biti svjedok i da mi ne treba formalna potvrda izvana. Mislim da čovjek prvenstveno sam sebi mora biti svjedok”, stav je Valerije Nikolovske. Jedini potpis koji su ona i njezin partner morali dati bio je onaj stavljen na formular zahtjeva za dobivanje sredstava u sklopu programa državne subvencije pri obnovi kuće koju su prije nekoliko godina zajedno kupili u mjestu Lasinja, u području od posebne državne skrbi, a kojim su jamčili da žive zajedno.

“Zajedno smo podnijeli zahtjev za program obnove i nismo naišli ni na kakve pravne zapreke. Napisali smo da smo nevjenčani par i to je bilo dovoljno. Što se nekakve pravne regulacije tiče, Viktor i ja smo suvlasnici svega što posjedujemo tako da ni tu ne vidim nikakav problem”, ističe Viktorija Nikolovska.

Administrativnih problema nisu imali ni oko svog sina Ivora, osim što je prilikom ishođenja njegove putovnice, zbog toga što Ivor nosi očevo prezime Lipić, Valerija morala predočiti rodni list. Budući da njihova kuća još nije bila dovršena, obitelj je do prije četiri mjeseca živjela u Karlovcu. Dolaskom u relativno malu seosku sredinu nisu naišli ni na kakvo neprihvaćanje. Dapače, naišli su na divne susjede.

“Koliko god je ovo možda malo mjesto s petstotinjak stanovnika, zapravo je sredina otvorenija od kakva malog grada. Ljudi su takvi da, ako imaju neki problem, odmah će to i pokazati. Osjećamo se jako dobro prihvaćenima, svi su srdačni i sami od sebe spremni ponuditi pomoć. Mislim da cijene to što smo odabrali živjeti ovdje”, kaže Viktor Lipić. Njihov sin Ivor obožava život na selu, odmah se sa svima sprijateljio. Jedina razlika između njega i većine njegovih vršnjaka jest u tome što on ne mora ići na vjeronauk u školi. Njegovi roditelji objašnjavaju takvu odluku željom da Ivor sam jednoga dana odluči želi li biti vjernik ili ne. Isto tako, smatraju da škola nije institucija u kojoj bi se trebao provoditi klasični vjeronauk, no misle da bi bilo dobro kad bi djeca kroz neki društveni predmet učila o svim relevantnim religijskim kulturama i vjerskim običajima. Valerija i Viktor nisu samo ljubavni partneri, nego i suradnici. Upoznali su se u vrijeme kad su oboje nastupali u grupi Mayales. Ona je tada bila nominirana za nagradu Porin u kategoriji najbolji ženski vokal, a u istoj kategoriji dva puta je, 2000. i 2001., osvojila novinarsku rock nagradu Crni mačak. Viktor je pak 1999. nominiran za glazbenu nagradu Status u kategoriji najboljeg klavijaturista godine. Njihova je ljubavna veza otpočetka bila prožeta i glazbom. Tako su 2000. godine, u vrijeme dok su čekali rođenje svog prvog djeteta, zajedno pripremali pjesme za Valerijin drugi album “Open”. Početkom ove godine počeli su zajedno nastupati kao “Trio LiVaDa”. Kažu da je posao u kombinaciji s privatnim životom velika prednost, ali donosi i veliku odgovornost.
“Zahtjevno je imati partnera s kojim ste zajedno i u poslu”, kaže Valerija Nikolovska, “jer je sve isprepleteno. Ali oboje smo veliki zaljubljenici u glazbu i taj nam je profesionalni dio života jako važan. Kroz glazbu smo se i upoznali, još u vrijeme Mayalesa, i danas smo uspjeli naći trećeg za našu glazbenu obitelj. Jer, kad imate bend i kad taj bend trebate održavati, to je isto kao neka vrsta braka, treba u njega ulagati i zalijevati ga kao i privatni odnos.”

Da je ljubav permanentno davanje te da odnos dvoje ljudi treba njegovati, smatra i Josipa Lisac. Njezina ljubav s Karlom Metikošem postala je simbolom dvoje ljudi koji se vole nesputano i neograničeni društvenom formom.
“Ja nisam bila ni u braku ni u izvanbračnoj zajednici”, govori Josipa Lisac, “ja sam bila u ljubavi i dandanas živim u toj ljubavi. Iako se ljudi vole udavati, ženiti, stupati u brak, meni je to bilo nepotrebno i suvišno jer mi nisu bila potrebna svjedočanstva jednog matičara, bilo mi je puno važnije živjeti u ljubavi i u najljepšem smislu demonstrirati u društvu da se Karlo i ja volimo. Da sam ja žena, a on moj muž, bilo mi je užasno smiješno i glupo. No mi u tom trenutku nismo tako živjeli iz nekakvog bunta. Onaj tko susretne i prepozna ljubav ne razmišlja ni o vremenu, ni o prostoru, ni o buntu, nego jednostavno kroz proces kojim živiš pokazuješ i svjetonazor kakav imaš. Postoje ljudi koji namjerno ne žele brak. I ja ponekad, pogotovo u poslu, nešto znam činiti iz bunta, jer želim biti drukčija i svoja, no, kad se dogodi ljubav, prestaju sva razmišljanja, strategije, planovi, analize. Jer sve to nema veze s ljubavlju. Kad se takve stvari pojave, onda tu nema ljubavi. Karlo i ja bili smo iznimno slični, mislili smo da se borimo protiv svijeta i protiv društva i nije bilo u našoj prirodi da stupimo u klasičan brak, kliše koji nameće društvo, da slijedimo norme koje su uobičajene jer smo oboje zapravo uvijek izokretali ono što je ‘normalno’. Zar nije normalno da se dvoje ljudi vole i gotovo?! Nije potrebno ništa više, neka svjedočanstva, papiri, djevojačke i momačke večeri. Mi smo imali svoje večeri i slavili cijeli taj život koji smo proveli zajedno, i ja i dalje slavim našu ljubav, naše živote, radost i sreću koju smo dobili na dar od Boga.”

Josipa Lisac ne razumije kako se neki parovi nakon 20, 30 godina braka mogu razvesti, a često je, slušajući takve priče, shvatila da se takvi ljudi često nikad nisu ni upoznali. Pa što su radili sve to vrijeme a da se nisu upoznali, pita se umjetnica kojoj je takvo što nepojmljivo. Baš kao i današnja zaokupljenost materijalnim, koje zapravo razara obitelj. “I onda sav taj teret nesklada”, smatra Josipa Lisac, “podnesu djeca, što je vrlo egoistički i okrutno. Djeca postaju razlog zašto se bračni partneri trpe daljnjih 10, 15, 20 godina, i onda ta djeca svjedoče užasnoj situaciji suživota dvoje ljudi koji se mrze. Ljudi su pod nekim pritiskom društvene forme zajedno, umjesto da se prijateljski kao ljudi rastanu, kao što su se na lijep način i našli. Karlo i ja smo bili 24 sata na dan zajedno, živjeli, dijelili, kuhali, odlazili, putovali. Bila sam posve hipnotizirana njime. Posve sam mu pripadala, u njemu sam prepoznala sebe i svoj život, ali sam ujedno zadržala i vlastiti identitet i samostalnost. Partner je onaj tko prepoznaje, cijeni i potiče drugu stranu u njezinoj individualnosti. Jer ne možete imati jedno drugo, ako pritom nemate sebe. Sloboda je jedna od najviših instancija ljubavi u kojoj ne smije biti posjedovanja i interesnih sfera, nego samo prijateljstva, povjerenja i permanentnog davanja bez ikakvih kalkulacija.”A Josipa Lisac uvijek je bila slobodna živjeti slobodno, mimo šablona i rutine. Ona ne jede, ne spava, čak i ne putuje u vrijeme kad to najčešće rade drugi ljudi. Ali nije, kaže, kontra svega, ona je naprosto na svom putu, malo je drukčija od drugih i živi po svom. Upravo tako, “Živim po svome” zvat će se i njezin novi album koji će predstaviti na Valentinovo sljedeće godine u ZeKaeMu. Iako su ona i Karlo, naravno, imali svoj privatni dan za Valentinovo, 6. veljače. No taj će dan proslaviti samo uspomenom na njega.