Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije govori o ‘Srpnju bez plastike’ u organizaciji Platforme za borbu protiv zagađenja plastikom, čiji je cilj upozoriti građane na rastuću problematiku plastičnog otpada

Nizom aktivnosti (projekcijom filma, edukativnim radionicama, kvizom, izložbom, performansom) čiji je cilj osvještavanje građana o rastućoj problematici plastičnog otpada, u Zagrebu je upriličen još jedan “Srpanj bez plastike” u organizaciji Platforme za borbu protiv zagađenja plastikom.

Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije upozorava kako je samo 2021. godine (prema podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja) ukupna količina nastalog otpada od plastike procijenjena na 306.030 tona, odnosno 79 kg po glavi stanovnika. Najveći udio čini otpadna plastika koja je dio miješanog komunalnog otpada – 54 posto ili 163.795 tona, što znači da direktno završava na odlagalištima, gdje pomiješana s ostalim otpadom doprinosi povećanju emisija stakleničkih plinova, a jedan dio se spaljuje, što se navodi kao “energetska oporaba”.

ZgNews: Na koji način bi zakonodavac trebao smanjiti, odnosno ograničiti prekomjernu proizvodnju plastičnih proizvoda?

Trebalo bi propisati obvezujuću razinu ponovnog punjenja boca za napitke poput piva, vina i bezalkoholnih pića najkasnije do 2024. te postaviti jasan cilj smanjenja potrošnje za jednokratne plastične čaše za napitke, jednokratne plastične spremnike za hranu (50 posto do 2025. i 80 posto do 2030.), kao i za sve ostale jednokratne plastične proizvode koji nisu nužni te jednokratnu plastičnu ambalažu. Neophodno je vratiti poticajnu naknadu za višekratnu staklenu ambalažu kako bi se proizvođači pića, umjesto najjeftinije i po okoliš i zdravlje najštetnije jednokratne plastične ambalaže, vratili zaboravljenoj održivoj ambalaži – višekratnom staklu.  S obzirom na kvalitetu vode za piće u Hrvatskoj te povezanost ugostiteljskih objekata na vodoopskrbnu mrežu, smatramo da bi voda za piće iz slavine trebala biti besplatno dostupna u ugostiteljskim objektima na zahtjev potrošača, odnosno gosta. U Hrvatskoj nema potrebe za korištenjem boca odnosno ambalaže za negaziranu vodu, osim u slučaju izvanrednih situacija. Stoga bi sva tijela javne vlasti trebala prestati nabavljati boce odnosno ambalažu za negaziranu vodu, osim u slučajevima izvanrednih situacija kad voda iz slavine nije prikladna za piće.

ZgNews: Kako su druge europske zemlje riješile taj problem – možete li navesti neki primjer dobre prakse?

Najambicioznije zemlje po pitanju zakonodavstva su svakako Francuska i Španjolska, a prati ih i Grčka. U Francuskoj su tako svi koji prodaju piće “za ponijeti” obvezni primijeniti nižu cijenu ako potrošač donese svoj spremnik za piće. Od ove godine svi ugostiteljski objekti moraju posluživati jela i pića uz korištenje višekratnih čaša, tanjura, posuda za hranu te višekratnog pribora za jelo, baš kao što sav pribor za jelo i piće (koji se uz hranu dostavlja na kućnu adresu) mora biti višekratni te podliježe preuzimanju uz mogućnost propisivanja iznimki putem uredbe iz razloga zaštite javnog zdravlja. U Francuskoj je zabranjeno dijeliti reklamne testere bez zahtjeva potrošača, kao i račune te ostale reklamne materijale. Nadalje, Francuska i Španjolska su zabranile namjerno dodanu mikroplastiku u kozmetičkim proizvodima.

U Španjolskoj je uvedena i trošarina na plastičnu ambalažu za jednokratnu uporabu. Ona predstavlja neizravni porez koji se, na području na kojem se porez primjenjuje, naplaćuje na korištenje plastične ambalaže za jednokratnu uporabu, neovisno o tome je li prazna/nenapunjena odnosno neovisno o tome sadrži li, štiti li, omogućava rukovanje, distribuciju ili predstavljanje robe.

To su samo neki od primjera dobre prakse koje su zemlje s izlazom na more odlučile primijeniti, za razliku od Hrvatske gdje se čeka da nam smeće dođe do grla.

ZgNews: Koji su konkretni koraci koje bi građani trebali poduzeti da bi se smanjilo zagađenje plastičnim otpadom i prekomjerno gomilanje plastičnog otpada?

Građani bi prvenstveno trebali izaći iz potrošačkog mentaliteta i preuzeti ulogu aktivnih građana koji se brinu o svojoj zajednici. Trebaju osvijestiti da je njihovo ponašanje dio kotačića koji pokreće ovako neodrživ sustav. Iako naše ponašanje nije glavni uzrok krize, svakako je potiče. Odgovorno ponašanje nam treba postati navika, a ne napor. Ako bismo pratili svoja ponašanja svakako bi nam lakše bilo naći mjesto za napredak – npr. ako uporno zaboravljamo ponijeti tekstilnu višekratnu vrećicu u kupovinu, možemo ih rasporediti po pretincima različitih torbi. Koristiti višekratnu bocu za vodu koja čuva temperaturu i puniti je na javnim špinama. Imati svoju posudicu za gablec i u njoj nositi ručak ili otići po hranu. Uputiti kritiku ugostiteljima i trgovcima koji još uvijek dijele jednokratnu plastiku i izbjegavati korištenje njihovih usluga dok ne promijene svoju štetnu praksu. Dati priliku menstrualnoj čašici i platnenim ulošcima.