Nakon gotovo desetljeća Veljko Marton, uspješni poduzetnik, vlasnik hrvatskog lanca parfumerija Martimex i kolekcionar porculana i drugih umjetnina, organizira novu izložbu. Njegova izložba „Sjaj bijelog zlata“ bit će otvorena u Muzeju Mimara do 20. ožujka, a publika će moći vidjeti najbolje od porculana što je bečka manufaktura stvorila od 1718. do 1864. Martonova strast traje skoro pola stoljeća, a njegova kolekcija porculana broji gotovo 2000 eksponata te je time najveća privatna zbirka tog tipa na svijetu. Marton je sa svojom kolekcijom gostovao na četrdesetak europskih izložaba i bio predstavljen u renomiranim europskim muzejima gradova kao što su Beč, Pariz, London, Venecija, Napulj i Budimpešta. Ovom izložbom želi se prikazati duh ondašnjeg bečkog dvora, a osim dvjestotinjak predmeta od porculana, posjetitelji će moći vidjeti i portret carice Marije Terezije, posuđen iz Hrvatskog povijesnog muzeja, i slike habsburških vladara za čije je vladavine bečka manufaktura bila vodeća u umjetničkog oblikovanju porculana. Veljko Marton svoju strast objašnjava kao nešto što se „dogodi ili ne dogodi“ i naglašava da je kod stvaranja kolekcije uvijek pitanje koliko će ta pokretačka energija postojati, a da kod čovjeka ne dođe do zasićenja ili da se ne odustane iz financijskih razloga. Marton kaže:

„Kolekcionari uvijek žive na rubu, ponekad pređu granicu, kao u mom slučaju. Gotovo čitavu zaradu dajem u to. Ovaj hobi se u neku ruku može usporediti s kockanjem. Što se porculana tiče, Francuzi imaju izraz ‘bolest porculana’, a to se posebno odnosi na vrijeme prvih porculana koji su imali nevjerojatan društveni status i predstavljali luksuz. Mi danas teško možemo shvatiti što je nekada porculan značio, imajući u vidu da se danas može otići u dućan i natrpati auto porculanom za par stotina kuna. Nekada ste za jedan veliki servis mogli kupiti dvorac u Francuskoj, francuski kraljevi prodavali su porculan jedanput godišnje u Versaillesu, to je bio prvorazredni događaj. Nakon dugo vremena otkrila se tajna proizvodnje porculana i to je bio preokret. Prije su ga uvozili iz Kine i to je bilo skupo i moralo se čekati. Velike aristokratske obitelji nekad su naručivale servis s grbovima i čekali godinama da to dođe iz Kine. Kada je otkrivena tajna proizvodnje porculana, mala državica poput Saske postala je financijski izuzetno stabilna i moćna država jer su prodavali porculan svim europskim vladarima kojima je on bio statusni simbol.“

Veljko Marton smatra da se kroz povijest porculana praktički može pratiti povijest europskih dvorova i europske politike. Otvorio je privatni muzej na Gornjem gradu koji se nije mogao održati nakon što je nastupila financijska kriza. Zatvoren je 2011. iako kaže da su ga turisti rado posjećivali, s obzirom na to da je riječ o internacionalnoj umjetnosti. S druge strane, domaća šira publika malo ga je podcjenjivala. Danas sve čuva u svom domu, depoima ili u kuriji koja je otvorena samo za posebno najavljene posjete. I dalje želi imati svoj muzej i kaže da se jako opekao s kojekakvim državnim institucijama koje su obećavale puno toga, a na kraju nisu napravile ništa:

„Često smo bili u kontaktu s uredom predsjednika pa su nam u posjet dolazili predsjednici raznih država. Ono što je kvalitetno uvijek privuče makar biranu publiku pa se nadam da će moja zbirka jednog dana završiti u muzeju i obogatiti taj segment naše kulturne ponude. Moja je zadaća predstavljanje te baštine u muzejima diljem Europe jer mi nije do toga da sve ljubomorno čuvam samo za sebe. Moja zbirka je najveća privatna zbirka porculana u svijetu i druga najveća na svijetu po broju predmeta kada je riječ o bečkom porculanu. Naravno, ne možete do svega doći, neki muzeji imaju nevjerojatne stvari, Ermitaž u Sankt Peterburgu, recimo, ima poklon Karla VI. ruskoj carici. No mi glede porculana imamo bolju zbirku nego Metropolitan muzej. Manji dio moje zbirke izložen je na ovoj izložbi. Skupljamo porculan 18. i 19. stoljeća, imamo sjajne kolekcije stakla, dio je bio izložen u Muzeju za umjetnost i obrt prije nekoliko godina kada su imali izložbu o staklu u Hrvatskoj. Imamo odličnu kolekciju bidermajerskog slikarstva od 1815. do 1850., nekoliko kvalitetnih djela dobrih austrijskih slikara i zbirke srebra na kojima sad radimo.“

Pitamo smo ga je li ikad postojala kakva-takva tradicija porculana u Hrvatskoj i kakva je percepcija porculana danas u Europi, tko su umjetnici koji se izražavaju u tom mediju.

„Hrvatski porculan ne postoji, postojao je pokušaj keramike sredinom 19. stoljeća, keramika je relativno blizu porculanu, ali to nije to. Bili smo izvan europskih pravaca. Što se tiče ovog mog perioda, od 1718. do 1864., naše društvo je tada bilo siromašno, a to su bile skupe stvari. Porculan je materijal kao i slikarsko platno, može biti 300 godina star, ali sam po sebi nema nikakve umjetničke vrijednosti, kao što je nema ni prazno platno, nego je to samo komad materijala. Porculan postaje umjetničko djelo – a to se prije svega odnosi na minijature – kada ga umjetnik umjetnički oblikuje, oslika ili napravi malu skulpturu. U tim slučajevima radi se o vrhunskim umjetničkim djelima, posebice kada je riječ o klasicizmu. To su radili najbolji slikari i kipari svog vremena. Danas postoji nekoliko važnih umjetnika kao što je, primjerice, Jeff Koons čija djela postižu astronomske cijene. On je mjera svih mjera, prodao je čuvenu figuricu Michela Jacksona s majmunom za nekoliko milijuna dolara. Sve velike manufakture i dalje angažiraju vrhunske umjetnike da rade skulpture ili oslik u porculanu“, rekao je Marton.

Sa stilom koji se zove bidermajer ili kasnije klasicizam završava, kaže, razdoblje njegova interesa. Zašto se odlučio za takav pristup i taj period?

„Odlučio sam tako jer su kolekcionari tipa Mimare imali drugačiju viziju kolekcionarstva. I europski kolekcionari tog vremena skupljali su sve što im se svidjelo i stvarali kolekcije namještaja, srebra, porculana i drugog. Danas je to gotovo nemoguće, ne možete pratiti povijest umjetnosti od starog Egipta i Rima pa sve do secesije, ne možete više nabaviti toliko umjetnina. Današnje svjetsko kolekcionarstvo je uglavnom samo koncentrirano na jedno usko područje, kao što je, primjerice, jedan pravac u slikarstvu, pa dobijete mogućnost da u tome što radite postanete svjetski vrh. Mogućnosti su danas gotovo neiscrpne u svijetu kolekcionarstva, došlo je vrijeme interneta i velikih aukcijskih kuća, dok ona klasična scena s velikim antikvarima malo pomalo nestaje. Danas mogu kupiti umjetninu iz SAD-a ili Australije, a da nisam fizički tamo. Povezan sam s velikim aukcijskim kućama, mogu prelistati kataloge, to mi daje velike mogućnosti, ali uvijek je to pitanje financijskih dometa. Ovo što radim možda se u našoj maloj sredini čini posebnim ili čudnim, ali u poslu kojim se bavim to je uobičajeni razvoj. Vani su uspješni poduzetnici često veliki kolekcionari. U svijetu luksuza u kojem sam 30 godina s Martimexom i o kojem ovisi ta moja priča, samo slijedim te neke trendove koji su vani odavno poznati.“

Kaže da se u svijetu kolekcionarstva u trenu može potrošiti ogroman novac i da se na ozbiljno kolekcionarstvo stoljećima gledalo kao na rizičan posao. „Milijarda dolara nije ništa u tom svijetu“, potvrdio je Marton i nastavio:

„Cézanne je danas prodan za 200 milijuna dolara, Da Vinci za 450 milijuna dolara. Knifer od naših umjetnika najbolje kotira, ali to je još uvijek daleko od tih vrtoglavih cifri. Umjetnost je pitanje tržišta, zapravo se kreira neko virtualno tržište. Uvijek se pitam je li taj Koons sa svojim zečićem koji je prodan za 91 milijun dolara, stvarno toliko vrijedan. Čak i ja koji pratim umjetnost više ne nalazim u tim cijenama korelaciju sa stvarnom umjetničkom vrijednošću. To je kao i na burzi danas, možete umjetno napuhati nešto što nije toliko vrijedno. No ne smatram da radim nešto što nema i neku dublju vrijednost. Danas su ljudi pod velikim stresom i u raznoraznim problemima i tegobama, posjet takvoj kolekciji ima čak i terapeutsku funkciju, ljudima dajete ljepotu i psihološki mir. Mi iz firme izdvajamo sredstva ponekad i za neke humanitarne akcije, ali ja sam htio kontrolirati cijeli svoj društveni angažman. Kada dajete novac za djecu u Africi, prema nekim podacima 90 posto tog novca završava kod kojekakvih posrednika.“

Ponovio je da na putu koji je izabrao nije moguće naći nešto negativno jer uživa u ljepoti i dijeli ju s drugima. I ne samo to, kaže, sve njegove velike izložbe bile su pod pokroviteljstvom predsjednika država, a na otvorenja su došli predsjednici država, ministri kulture ili ambasadori. To je po njegovom mišljenju više nego dobar način predstavljanja vlastite zemlje.

Može li procijeniti vrijednost svoje kolekcije?

„Teško je danas odrediti vrijednost kolekcije, mogu vam reći za jednu stvar da vrijedi 50.000 eura, a vi možete reći da vam se to ne sviđa i da ne biste to uzeli ni da vam poklonim. S druge strane, negdje na nekoj aukciji kod nekog kolekcionara koji baš tako nešto traži, možete s tim predmetom postići enormnu cijenu. Nešto vrijedi onoliko koliko vi možete za to dobiti na prestižnoj aukciji ili ako poznajete nekog kolekcionara koji vam može za to platiti cijenu koju na prvu ne možete ni zamisliti. Veći dio života proveo sam vani, imao dosta uspješne karijere pa sam uvijek odvajao novac za svoju strast. Krajem 60-ih i početkom 70-ih, kad su se čistili zagrebački tavani, mogli ste naći predivne stvari koje su ljudi bacali. Primjerice, nisu htjeli baroknu komodu nego moderni komad namještaja. Ponekad nisu ni znali da nešto što ne žele ima vrijednost. Javljali su mi se ljudi često i danas mi se javljaju te mi nude neke predmete. Mi smo bili dio Austro-Ugarske Monarhije kao provincijalni grad, bilo je bankara, bogatih odvjetnika i drugih dobrostojećih pojedinaca koji su odlazili u Beč ili Graz i kupovali vrijedne stvari, ali to je bilo neusporedivo s Bečom i nekim drugim gradovima.“

Puno je zanimljivih iskustava i anegdota u pola stoljeća Martonove kolekcionarske aktivnosti, ali pamti jednu gospođu koja mu se javljala svaki put kad bi putovala ili išla u toplice jer je željela prodati svaki put po jedan komad iz „fenomenalnog servisa tanjura koji je imala“. Trebalo mu je 16 godina da otkupi manji dio njezine poveće kolekcije. Nedavno je slavni kolekcionar Richard Cohen, koji je imao top zbirku, odlučio promijeniti pravac i upustiti se u avanturu sa skupljanjem slika pa je prodao veliki dio svoje kolekcije. Marton je kupovao predmete iz te kolekcije na aukcijama u Njemačkoj u posljednje dvije godine pa je svoju zbirku dodatno obogatio.

Kakvi su mu daljnji planovi?

„Moj put po Europi ići će i dalje, razmišljam o novom projektu, htio bih predstaviti kolekciju srebra, a imamo i fantastičnu kolekciju stakla posebno 19. stoljeća, a to je po meni sigurno jedna od najvažnijih kolekcija stakla u Europi. Kad posudim nešto za izložbe u drugim muzejima, ne zaradim ništa, ali nije mi bitna zarada, čast mi je izlagati u Palazzo Pitti u Firenzi ili u muzejima u Beču, Parizu, Londonu i drugdje. Dio moje kolekcije izložen je i u njujorškom muzeju Metropolitan, ne moram vam ni reći koji je to nivo bio. Možda razočarava činjenica da se to vani cijeni i prepoznaje, kod nas je jednostavno društveni trenutak takav da sprječava ljude da se otvore umjetnosti. Kada bih ja svoj kolekcionarski status i put sudio po načinu na koji me se tretira u mom gradu ili državi, brzo bi mi splasnuo entuzijazam i zapitao bih se što to radim. Kolekcionari bi voljeli da to što su stvorili ostane, tužno je kada se sve rasprši jednom kada njih nema, to su desetljeća i desetljeća sakupljačke aktivnosti. Ja sam uspio svoju djecu za to zainteresirati i sada ćemo vidjeti kako će primiti tu štafetnu palicu. Imam i šestero unučadi. Svojoj obitelji govorim da mogu imati puno novca i biti dobri poduzetnici, ali mene ne bi primio austrijski predsjednik na privatni ručak da sam samo srednji ili mali poduzetnik, da nisam svjetski poznati kolekcionar“, zaključio je Veljko Marton.

Ova izložba u Mimari zapravo je, kako je najavio, generalna proba za njegovu veliku izložbu koja će biti u Beču. Smatra da činjenica da će se kao hrvatski kolekcionar predstaviti u Beču s kolekcijom bečkog porculana sama za sebe dovoljno govori.