Objavljeno u Nacionalu br. 823, 2011-08-23

Još se ne zna razlog paleža u britanskim gradovima, a vođa opozicije Ed Miliband optužuje premijera Camerona zbog jeftine političke retorike, uvjeren da je uzrok vandalizma sâmo društvo u kakvo se Britanija pretvorila

Britanija ovih dana zabrinuto pokušava shvatiti što je to krenulo po zlu, koji su korijeni velikih nemira i pljački koje su je snašle prije dva tjedna i zašto se to, dovraga, zapravo dogodilo. Tu državu ovako snažni protesti – s mrtvima, ranjenima, zapaljenim kućama i stanovima, popljačkanim i uništenim dućanima – nisu pogodili od ljeta 1981. Nemiri u Sjevernoj Irskoj ionako se ne računaju. I 1981. na vlasti su bili konzervativci. Njihova tadašnja šefica bila je Margaret Thatcher, danas ih vodi njezin veliki štovatelj David Cameron. On se zbog nemira ranije vratio s odmora, isto je naredio i svim članovima parlamenta kojima se obratio koji dan nakon eskalacije nasilja i otada se ne prestaje obraćati javnosti.

Cameron govori o moralnom kolapsu društva, obećava oštru borbu protiv bandi, kriminala i lopina koji su ugrozili ljudske živote i Britancima obećava da će to “slomljeno društvo” – koje se ponovo vratilo na vrh njegova političkog programa – popraviti zajedno. Izračunao je da će uspjeti doprijeti do 120 tisuća najgorih obitelji do kraja sadašnjeg saziva parlamenta, odnosno do 2015. Zaključio je da je britanski sustav socijalne pomoći stvorio “moralnu opasnost” jer je ohrabrivao lijenost i nerad. Prosvjede je nazvao “čistim kriminalom” koji nema veze ni s rasom ni s najavljenim brojnim smanjenjima financiranja socijale i društvenih projekata. Nisu oni imali veze ni s novcem nego s ponašanjem i propašću morala te sa strahom političara da jasno naznače što je u redu, a što nije, sve iz straha da ne budu stigmatizirani – uvjeren je britanski premijer.

Vođa opozicije, laburistički šef Ed Miliband nije bio impresioniran ni Cameronovim govorom ni najavljenim mjerama. Premijera je optužio da se služi jeftinom političkom retorikom te brzim i neefikasnim rješenjima. Laburisti cijelu situaciju iskorištavaju za dobivanje političkih bodova. Miliband se s Cameronom slaže da postoji “kriza vrijednosti” u društvu, ali vjeruje da je uzrok nemira društvo u kakvo se Britanija pretvorila, ne zahvaljujući davanju širokogrudne socijalne pomoći – kakvu je tijekom 12-godišnje vladavine omogućavala Laburistička stranka. Upozorio je na to da u nemirima nisu sudjelovali samo najsiromašniji slojevi društva nego da je cijelo društvo zaboravilo što je odgovornost i krivnju je prebacio na “pohlepu, sebičnost i nemoral”, tvrdeći da se o društvenim vrijednostima ne uči samo u kući nego i kroz svijet oko nas.

“Ovo nije prvi put da živimo u društvu ‘prvo ja/zgrabi što možeš'”, rekao je Miliband očito se referirajući na 80-e i vladavinu logike “pohlepa je u redu” koju je tako dobro prikazao film “Wall Street” s Michaelom Douglasom u glavnoj ulozi. “Bankari su zaradili milijune, pri čemu su uništili životne ušteđevine drugih ljudi; zastupnici u parlamentu muljali su na troškovima; ljudi su provaljivali u privatne telefonske sekretarice nevinih žrtava da bi se dočepali priče”, nabrajao je u svom govoru Miliband. Britanski mediji o cijelom su slučaju pisali ovisno o tome koju političku opciju podržavaju. Tabloidi su vrištali o nekontroliranim hordama i potrebi povratka vojne obveze da ih se “nauči disciplini”, desne novine su za nemire optuživale socijalu i pojedince lopove te nedostatak morala, dok su lijeve nalazile ista obrazloženja, ali druge uzročnike: velike socijalne razlike i besperspektivnost današnje britanske omladine.

Vladajući torijevci najavili su da razmišljaju o ukidanju socijalne pomoći čak i onima koji ne budu osuđeni na zatvorske kazne, a kako određuje važeći zakon; da će obitelji čija su djeca divljala izbaciti iz socijalnih stanova; da će osuđena djeca izgubiti pravo na besplatan gradski prijevoz i da će svi u školi prvo biti poslani u odjel za problematičnu djecu. Najavljuju se oštre mjere u ratu protiv gangovske kulture, pri čemu su konzervativci ipak svjesni da nije dovoljno samo hapsiti postojeće članove bandi nego da je ključno preventivno djelovanje, kroz obrazovanje i koordiniranu akciju. No oni nisu sami u vladi – u njoj sudjeluju i liberalni demokrati čiji se zastupnici većinom zgražaju nad naglo donesenim konzervativnim mjerama i odlukama te pokušavaju naći sredinu između dviju suprotstavljenih strana. Ne žele ispasti mekušcima, ali se i ne slažu s praksom na koju je pozvao Cameron – da se na demonstrante, bez obzira na razliku njihovih djela, primijeni najstroža moguća kazna.

Šef libdemovaca Nick Clegg objavio je da će grupa istraživača za vladu razgovarati s brojnim sudionicima nemira ne bi li došli do ključnog odgovora – zašto su to učinili? Prijestupnici će biti natjerani i da nose svima vidljive narančaste kute u kojima će raditi na čišćenju štete koju su proizveli. Istodobno se organizira i centar za pomoć žrtvama od kojih se traže njihove priče. Clegg je uvjeren da je jako važno one najštetnije demonstrante suočiti s njihovim žrtvama da bi bolje razumjeli posljedice svojih djela. “Želim im da vide lica ljudi, poput žene koju sam susreo u Tottenhamu i koja mi je rekla da i dalje nosi odjeću u kojoj je izjurila iz svog stana neposredno prije nego što je potpuno izgorio.” Rad sa žrtvama i njihovo viđenje stvari proizvest će izvještaj do idućeg svibnja. Ono drugo istraživanje održavat će se u relativnoj tajnosti, a analitičari se unaprijed boje da će – budu li rezultati za vladu neugodni – oni biti zataškani i nikad istinski proučeni.

Konzervativci, osim s laburistima i vlastitim koalicijskim partnerima, imaju problema i s policijom. Cameronova vlada ionako je s policijom bila u hladnom ratu jer je najavila znatno smanjenje broja policajaca: barem 16 tisuća u iduće 4 godine. Isto toliko ih je bilo poslano u London da se bore s nemirima. Ministrica unutarnjih poslova Theresa May obećala je najveću policijsku reformu u zadnjih 50 godina, objavivši istodobno puku da se ne brine da će se smanjiti vidljivost policije na cesti. Torijevci žele policajcima smanjiti papirologiju i više ih slati na teren, ali policijske udruge smatraju da je to nemoguće i bore se protiv najavljenih rezova. Upravo zato ima onih koji vjeruju da je policija namjerno pustila da se nemiri rasplamsaju da bi pokazala što će se dogoditi ako im se smanji broj. Policija to oštro negira.
Torijevska svađa s policijom razbuktala se i nakon što su dvije strane okrivljavale jedna drugu radi nereda. Konzervativci su policiju optuživali da je bila potpuno nespremna i da je na početku primijenila krivu taktiku, tretirajući situaciju kao problem javnog reda i mira, a ne kriminala. Policajci se pak ljute što je Cameron sebi pripisao njihove uspjehe u borbi s nemirima koji su se tek podudarili s njegovim povratkom s dopusta. A najviše ih je razbjesnila Cameronova fasciniranost američkim policajcem Billom Brattonom kojega je britanski premijer želio vidjeti na mjestu šefa Metropolitan policije, ali će se morati zadovoljiti tek njegovom savjetničkom ulogom. Bratton se proslavio kao uspješan borac protiv gangova u New Yorku i Los Angelesu i politikom “nulte tolerancije” u borbi protiv bandi. Uvjeren je da je policija preoprezna zbog čega je izgubila strahopoštovanje suprotne strane.

Taj Amerikanac pobornik je i upotrebe gumenih metaka koje su Britanci upotrebljavali samo tijekom najgorih nemira u Sjevernoj Irskoj i nikada nisu upotrijebljeni u ostatku države, pa ni ovom prilikom, iako je Cameron to policiji odobrio. Istodobno, kaže Bratton, problem su preblage kazne. S prvom dvojicom osuđenih, međutim, to nije bio slučaj jer su dobili maksimalne zatvorske kazne od 4 godine zato što su putem Facebooka pozivali na nemire u svom kvartu, pozivajući prijatelje da im se pridruže. Obojica su bili neuspješni jer se nitko na tim “neredima” nije pojavio, a visina kazne šokirala je mnoge. Pričalo se da su suci dobili upute da izreknu stroge kazne, što je odmah negirano, ali je ubrzo postalo jasno da na tu temu u državi vlada potpuna kakofonija. I dok je spomenuti dvojac dobio maksimalne zatvorske kazne, ima i onih koji su zaista sudjelovali u nemirima, a pušteni su kući nakon dva dana pritvora, nekima je zabranjena upotreba socijalnih mreža ili su samo morali napisati pismo isprike dućanu koji su opljačkali.

Policijska istraga daleko je od svršetka. Do sredine prošlog tjedna uhapšeno je 1700 ljudi, od čega ih je više od tisuću optuženo za sudjelovanje u nemirima. Ima i roditelja koji su sami prijavili svoju djecu kad su ih prepoznali na snimkama, jer većina sudionika – iako žive u najsnimanijoj državi u Europi ako ne i svijetu – nije sakrila lice. Policija još sprema uhićenje više od 1500 ljudi, 500 inspektora pregledava više od 20.000 sati videozapisa, pregledava se 1100 mjesta zločina i u laboratorije je poslano više od 300 uzoraka. Sve te brojke neće odgovoriti na pitanje – kako su se nemiri koji su uslijedili nakon ubojstva jednog osumnjičenog člana bande navodno umiješanog u trgovinu oružjem tako brzo proširili? I s kojim ciljem? Da sudionici nisu imali nikakav plan ni političku ideju – bilo je jasno odmah. Sve ostalo Britancima je još veliki misterij.

Vjerojatno je najtočniji zaključak pesimističnog komentatora koji upozorava da za stanje u britanskom društvu nema ni brzih ni jednostavnih rješenja. “Ovo što nam se dogodilo nije socijalni rak koji se može odrezati, ozračiti ili uništiti kemoterapijom. Mi imamo dijabates, neizlječivo stanje koje je nastalo zbog dugogodišnje nepravilne prehrane siromašnih, a ne zbog čudne mutacije od koje su nekako postali zli. Najbolje što možemo jest naučiti živjeti s tim stanjem i epizode hipoglikemičnog šoka držati na minimumu. Ono oko čega se političari svađaju jest regulacija simptoma, a jako dobro znaju, baš kao i mi, da za naše stanje nema lijeka. Ni šanse da će biti pronađen tijekom našeg života.”