Polovicom prosinca održan je međunarodni virtualni seminar na temu promišljanja novih pristupa konzervacije i prezentacije teme ustaškog logora Jasenovac, edukacije i muzeološke prezentacije masovnih zločina Holokausta i genocida i novih metodoloških pravaca istraživanja. Postojeći, treći stalni muzejski postav Memorijalnog muzeja Spomen-područja Jasenovac koji je otvoren 27. studenoga 2006. godinama je bio izložen kritikama predstavnika naroda žrtava ustaškog logora smrti i stručne javnosti. Autorica idejne koncepcije i scenarija bila je Nataša Mataušić, likovne postavke i rješenja Leonida Kovač, a arhitektonskog dijela Helena Paver Njirić.

Memorijalni muzej Spomen-područja Jasenovac izgrađen je neposredno uz uže područje bivšeg ustaškog logora III Ciglana Jasenovac i svečano je otvoren 4. srpnja 1968. Prije toga, 1966. izgrađen je Kameni cvijet, monumentalni spomenik posvećen svim žrtvama ustaškog logora smrti, a autor je bio arhitekt Bogdan Bogdanović. Autor idejnog projekta za zgradu Memorijalnog muzeja bio je Petar Vovk, dok je autor interijera izložbene dvorane bio Đuka Kavurić. Prvi muzejski postav realizirao je Muzej revolucije naroda Hrvatske, a autorica idejne i sadržajne koncepcije bila je Ksenija Dešković. Memorijalni muzej sastojao se od izložbene i kino-dvorane. Dio stalnog muzejskog postava bila je skulptura Dušana Džamonje, “Reljef posvećen žrtvama fašizma u Jasenovcu”, postavljena na južni zid izložbene dvorane. Muzejski postav bio je obnovljen 1988., kada su autori koncepta bili Dragoje Lukić i Antun Miletić, dok je autor likovnog rješenja bio Joža Rebernak.

Početkom Domovinskog rata došlo je do okupacije Spomen-područja i mjesta Jasenovac, a muzejska građa koja je bila je pripremljena za evakuaciju odnesena je u Bosansku Dubicu i dalje u Banju Luku. Spomen-područje bilo je nedostupno muzejskim djelatnicima i službi zaštite spomenika sve do svibnja 1995. Tada su predstavnici Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske obišli Spomen-područje Jasenovac i utvrdili da nedostaje cjelokupan muzejski fundus i da su zgrada Memorijalnog muzeja i spomenički prostor devastirani.

Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika Srpskog narodnog vijeća, objašnjava kako u okviru Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, na čijem je čelu predsjednik Franjo Habulin, uz predstavnika Sabora, a to je trenutačno Željka Josić, djeluju i predstavnici naroda žrtava: “U ime židovske nacionalne manjine je Igor Francetić, u ime romske nacionalne manjine je Željko Kajtazi, a ja sam posljednjih nekoliko godina predstavnica srpskog naroda. Na sjednicama se, osim o pripremama za komemoraciju, raspravlja i o planu i programu Spomen-područja. Svi su se složili oko održavanja međunarodnog webinara kako bi se na temelju rasprave sudionika iz različitih disciplinarnih područja kao neke vrste idejne skice, došlo do prijedloga kako pristupiti četvrtom stalnom postavu Jasenovca.”

Stipe Mesić koji je u doba postavljanja novog postava bio predsjednik Republike tvrdi da je njime od početka nezadovoljan:

“Vidio sam taj postav i smatram ga sramotnim. Isprike kako djecu ne treba opterećivati onim što se događalo u Drugom svjetskom ratu su jednostavno bezobrazluk. Smatram da se pokušao napraviti povijesni falsifikat. Jasenovac nije samo muzej za koji nije važna njegova lokacija. Radi se o muzeju, odnosno spomen-području na stratištu, na kojem je, prema dosad utvrđenim podacima, pobijeno preko 83 tisuće nevinih ljudi. U prethodnom postavu vidjelo se čime i kako se ubijalo. Njemačka je imala industriju smrti, a u Jasenovcu se događalo zločinačko iživljavanje na najsuroviji i najbrutalniji način. Mnogi Romi, na primjer, ubijani su maljevima i podavljeni u Savi, često i prije nego što su stigli do logora. Umjesto da se u postavu vidi strahota te patnje, ljudi koji dolaze u Jasenovac izlaze s izložbe prilično prazni i razočarani. I zato su i prestali dolaziti.”

I Aneta Vladimirov tvrdi da se u postojećem postavu ne razaznaje stvarna zločinačka priroda ustaškog režima i njegove tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Ona smatra kako ga upravo iz tih razloga nije moguće usporediti s postavima u Parizu, Washingtonu ili u Yad Vashemu u Izraelu:

“To je postav koji se nalazi na lokalitetu, odnosno lokalitetima zločina. Tadašnjim kustosima doista je pošlo za rukom da ne kažu mnogo o kontekstu nastanka logora kakav je bio Jasenovac, zato što se postav osmišljavao u društvu, pa i u trenutku u kojem nije postojalo jedno priznato povijesno, činjenično znanje. Naravno da se većina povjesničara i znanstvenika neće usuditi negirati karakter koncentracijskog sustava Jasenovac, ali istovremeno je s različitih institucionalnih razina postojala podrška revizionističkom pristupu povijesti Drugog svjetskog rata. Jasno je onda da se kustosi nisu sami mogli probiti kroz takvu društvenu kontroverzu. Osim toga, postav ima i muzeoloških problema, o tome postoji i nekoliko znanstvenih radova koji govore o poziciji artefakata, o tome da nisu dovoljno zastupljeni, kao i o činjenici da postav ne prolazi kronološki kroz periode koji se vežu uz Jasenovac, a ni uz okolnosti u kojima je taj logor smrti nastao. Nedostaje društveno-politički kontekst i sve što se događalo prije Jasenovca, odnosno nakon zatvaranja koncentracijskog sustava logora smrti Gospić-Jadovno-Pag. Jasenovac se uzima kao apstrahirana pozicija izvan konteksta.’’

Mesić također smatra da se u muzejskom postavu nedovoljno vidi povijesno-politički kontekst: “Ulogu NDH se i inače u priči o Holokaustu u Hrvatskoj nastoji preskočiti. Čak sad netko ima obraza raditi spomenik žrtvama Holokausta u Zagrebu i tako preskače ustaški zločin. To se radi zato da bi se izbjeglo utvrditi doprinos ustaša Holokaustu, kako se ne bi jasno i glasno priznalo da smo mi u Hrvatskoj imali vlastiti, autohtoni fašizam. Od toga se ne smije bježati. To se ne smije ni preuveličavati, ali niti minorizirati. Smatram da taj zločin mora u stalnom postavu Jasenovca biti tako prikazan da nove generacije shvate njegovu strahotu. Da su mladi na vrijeme bili upoznati s tim mračnim dijelom naše povijesti, manje bi bilo vikanja na stadionima Ubij Srbina! i Za dom spremni!”.

Ivo Goldstein, profesor hrvatske suvremene povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor sveobuhvatne znanstvene monografije o Jasenovcu objavljene 2018. ne slaže se s tezama da postav namjerno skriva zločinačku prirodu NDH ili pokušava revidirati povijest. On o tome kaže:

“Proteklih je godina bilo mnogo kritika stalnog postava u Jasenovcu. No ja u tom postavu ne vidim ništa sporno jer tamo se pokušava na malom prostoru reći što je moguće više. A kad je prostor malen, uvijek se može reći da neka informacija nedostaje.”

Aneta Vladimirov također upozorava kako je prostor muzeja od 350 kvadrata nedovoljan i premalen. No ističe da je istovremeno veći dio tog prostora u crnim plohama. Ono što prema njenom mišljenju nedostaje jest stvarni prikaz patnje žrtava, zbog čega izostaje emotivni doživljaj koji je kod takvih spomen-područja najvažniji.

“Nisam pristalica postava koji izazivaju šok. Šok je neizbježan čak i sa sadašnjim postavom, ako imate dobre vodiče kao što su Đorđe Mihovilović, Ivo Pejaković ili Martina Barišić. No problem je da je temeljni princip ovog postava bilo individualiziranje žrtve i zato postoje i oni beskonačni ispisi imena i prezimena na krhkom staklu. Međutim, te su žrtve upravo tako dekontekstualizirane, čime se opet na neki način sakrila istina o njima. Ne govorim to u smislu nacionalne pripadnosti žrtava koja je negdje vidljiva, a negdje nije, već o informacijama koje postoje o njima. Naime, te su žrtve imale neke svoje živote prije deportacije i nasilne smrti u logoru i zato imamo obvezu govoriti i o njihovim životima, a ne samo o njihovim smrtima. Djeca viših razreda osnovne škole i srednjoškolci koja posjećuju Spomen-područje morala bi znati i ne samo kako, već i bez koga je Hrvatska tada ostala. Tko su bili ti ljudi. Ovom postavu nedostaje etnološka i kulturološka specifičnost žrtava koje su na najstrašniji mogući način ostale bez svojih najbližih i izgubile živote. A za to 350 kvadrata nikako ne može biti dovoljno. Ipak, mora se reći da su tadašnje autorice radile postav ne samo u kontekstu hrvatskog društva, nego i u kontekstu tadašnjih muzeoloških tendencija koje su se u međuvremenu promijenile.”

I Mesić smatra kako postav ne izazva dovoljno emocija i empatije kod posjetitelja, već ih ostavlja relativno ravnodušnima: “Kada sam bio u Yad Vashemu ili u Auschwitzu, nisam od užasa mogao govoriti cijeli dan. Kada sam vidio te dječje cipelice, kosu, vagone, robijaška odijela. To je nešto što nikoga ne može ostaviti hladnim. Kada bi naši zadrti ustašofili vidjeli te originalne eksponate iz tih tvornica smrti, možda bi i oni shvatili da su na pogrešnom putu. Ali oni ne dolaze tamo.”

Rui Gomes Coelho, profesor na katedri za Arheologiju Sveučilišta u Durhamu u Velikoj Britaniji, kaže kako je rad na sjećanju na mjestima poput Jasenovca presudan u svakoj zemlji koja je preživjela fašizam i koja se sada suočava s novim oblicima desničarskog ekstremizma:

“Nakon Drugog svjetskog rata većina svjetskih nacionalnih država konvergirala se u antifašističkom konsenzusu koji je potvrdio temeljne vrijednosti prosvijetljene modernosti bez obzira na njezinu političku konfiguraciju, kapitalističku ili socijalističku. Taj je konsenzus prekinut slomom socijalizma u srednjoj i istočnoj Europi 1990-ih. U kontekstu pristupanja EU-u i zapadni i istočni Europljani morali su iznijeti novu zajedničku naraciju koja je istovremeno prihvatila liberalizam i odbacila socijalizam. Da bi to učinili, intelektualci i političari širom kontinenta stvorili su mit o totalitarizmima koji su izjednačavali fašizam i socijalizam koje je liberalni EU trebao prevladati. Ovaj je pomak bio apsolutno anakron u smislu da nije odgovarao proživljenom iskustvu i razumijevanju vlastite zajedničke prošlosti. Ipak, službeno je sankcioniran u zemljama poput Hrvatske i otvorio je prostor za ono što se često naziva povijesnim revizionizmom ili relativizacijom fašizma i današnjim neofašizmom.”

Aneta Vladimirov ističe i možda najvažniji nedostatak postojećeg postava:

“U njemu nema prikaza počinitelja. Iako ima primjedbi znanstvenika na teoriju Holokausta koja se temelji na pojmovima počinitelj-promatrač-žrtva, jer oni smatraju da se te pozicije mogu dodatno diferencirati i da nikada nisu do kraja crne ni bijele, ostaje činjenica da se mora jasno znati počinitelj. Postoje situacije u kojima se možda može opisati solidarnost određene osobe prema žrtvama, no u Jasenovcu gotovo da ih i nema. Oni koji su pokušavali biti solidarni, bili su zapravo promatrači, mještani okolnih sela koje režim nije dirao, ali su i u toj svojoj ulozi doživjeli traumu, pored straha od rata i bijede u kojoj su živjeli. Oni koji su pokušali pomoći zatočenicima su ubijeni. Veliki broj takvih situacija ostao je nepokriven.”

Te 2006. Mesić je bio predsjednik Republike, Ivo Sanader premijer. I tada su se zbog novog postava bunili predstavnici naroda žrtava, no nitko ih nije uvažavao. Na pitanje zašto je bilo tako, Mesić odgovara da je razlog tome pozadinski utjecaj na tadašnje vodstvo Javne ustanove Jasenovac:

“Oni po čijem nalogu su oni tada postavljali tu izložbu su željeli relativizirati taj logor smrti. Iza toga stoje oni kojima je bilo u interesu da tu budu fotografije, neka ispisana imena i da čovjek kada izađe iz tog prostora pomisli: eto, bilo pa prošlo”.

Budući da JUSP Jasenovac ima i edukativnu funkciju, Aneta Vladimirov kaže da žali da u vrijeme mandata prethodne ravnateljice Nataše Jovičić taj obrazovni program nije dignut na višu razinu dok je još bilo živućih svjedoka vremena i preživjelih žrtava.

“To je bila praksa svuda po svijetu, da preživjeli razgovaraju s posjetiteljima muzeja ili odlaze u škole, no Nataša Jovičić se na žalost kao ravnateljica nije nikada potrudila da takvu stvar omogući hrvatskim osmašima i srednjoškolcima. A bilo je profesora koji se od 2005. u suradnji s Lorandom Miletić, voditeljicom nacionalne edukacije nastavnika o Holokaustu, temeljito obučavaju o toj temi. Doduše, u ovom postavu postoji baza snimljenih svjedočanstava, no ta je aktivnost na žalost presahnula. Problem je i da je kustosa u Jasenovcu jako malo i oni su istovremeno i povjesničari-istraživači i pedagoški radnici. Naravno da u takvoj situaciji, s proračunom od manje od 3 milijuna kuna godišnje, nije moguće imati multimedijalne prezentacije. U očuvanju oralne historije veliku uslugu učinili su nam Mira Šuvar i Lordan Zafranović koji su snimali preživjele, kao i bračni par Jović s filmom ‘Zaveštanje’. Ne treba zaboraviti ni snimke filmske ekipe Dane Budisavljević. No sve su to radili entuzijasti i umjetnici, a iza njih nisu stajale znanstvene institucije.”

Po mišljenju bivšeg predsjednika Mesića, u osmišljavanju novog postava ne bi trebali sudjelovati povjesničari koji se više bave ideologijom nego znanošću, poput Zlatka Hasanbegovića ili Josipa Jurčevića, koji su dokazani falsifikatori povijesti.

“Prije nego što se počne pripremati novi postav, treba organizirati široku diskusiju s ozbiljnim povjesničarima, s time da se pozovu i neki međunarodni autoriteti. Oni bi nam iz svog iskustva možda mogli dati savjet kako da se to napravi. Onda bi trebali nastupiti autori koji bi sa svojim muzeološkim iskustvom trebali osmisliti novi postav.”

Povjesničar Ivo Goldstein kaže kako rješenje vidi u realizaciji već davno postavljenog zahtjeva da se izložbeni prostor proširi, odnosno nadogradi:

“Onda bi bilo dovoljno prostora za više napisati i više predstaviti. Zašto su u ovoj zemlji prioriteti neki drugi, npr. sportske dvorane a ne dogradnja strateški važnog muzeja, to ostaje za razmišljanje.”

Coelho ističe neke dobre međunarodne primjere: “Za mene su neka mjesta koja učinkovitije poštuju uspomenu na žrtve državnih zločina i brinu se o boljem društvu u današnje vrijeme smještena u Latinskoj Americi. Mjesta poput Muzeja sjećanja i ljudskih prava u Santiagu, Villa Grimaldi, također u Santiagu, ili spomen-obilježja otpora u Sao Paulu u Brazilu. Villa Grimaldi i spomen-obilježje u Brazilu izgrađeni su oko bivših mjesta zatvora i mučenja tijekom diktatura između 1960-ih i 1980-ih. Sva ta mjesta predstavljaju povijesni i politički kontekst, s detaljnim i informativnim prikazima, ali i osobnim iskustvima i pričama. U tu svrhu internetske stranice prikazuju osobne predmete, a kustosi objašnjavaju kako su funkcionirala mučenja i ubojstva. Tako kustosi osiguravaju da posjetitelji dobivaju točne informacije, ali su i emotivno dirnuti slikama, glasovima i predmetima koji pokazuju da povijesno nasilje i danas ima utjecaja. U odsustvu žrtava, to je način ‘svjedočenja’. To znači da je moguće riješiti složenost mjesta poput Jasenovca, a da ne bude nejasno i otuđujuće, kao što se to događa s dekontekstualiziranim narativima o ‘ljudskim pravima’ ili ‘totalitarizmima’. Komentirajući licemjerje predstavnika hrvatske vlasti koji u Yad Vashemu osuđuju Holokaust, a u Hrvatskoj toleriraju revizionizam, čak i nakon što je premijer Andrej Plenković najavio oštru borbu protiv radikalizacije društva, Aneta Vladimirov odgovara kako je ništa više ne čudi, pa zato i ne očekuje bitniju promjenu u odnosu na JUSP Jasenovac, o kojem vodi brigu Ministarstvo kulture:

“Nemam velika očekivanja od ove Vlade, ne zato što sumnjam u kapacitet konkretne osobe na mjestu ministrice kulture, nego zato što je Jasenovac toliko zapušten da bi u njega trebalo puno uložiti. Veliki je broj lokaliteta, neki čak leže pod vodom veći dio godine, poput onog gdje se nalazi spomen-kosturnica. Treba spomenuti i skrnavljenje različitih lokacija i uništavanje spomenika još 1991., kao i Kulu u Staroj Gradiški, jedinoj fortifikaciji tog tipa u Hrvatskoj koja je ostala neobnovljena. To je mjesto najstrašnijeg stradanja Srba s Kozare koji su protjerani 1942., o čemu svjedoče brojni dokumenti, a pušteno je da propada i tamo se ulazi na vlastitu odgovornost. Jasenovac nije samo njegov stalni postav, već i svi okolni lokaliteti. Nisam sigurna da premijer vidi vezu između onog nesretnog radikaliziranog mladića koji je pucao na policajce ispred zgrade Vlade i odnosa ovog društva prema Drugom svjetskom ratu. Radikalizacija se razvija upravo zbog izostanka odnosa između Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata. Sustavnog pristupa Jasenovcu kao javnoj ustanovi i spomen-području nema. Ta je ustanova potpuno zapostavljena, a tome smo djelomično krivi i mi koji godinama pristajemo na okretanje glave i političare koji stalno kalkuliraju, pa i s onime što je bio najmračniji dio naše povijesti 20. stoljeća. Time smo pristali i da rastu generacije koje razmišljaju kao taj nesretni mladić koji je na kraju počinio zločin prema drugima i prema sebi. Postav je dio problema, a propustilo se i uz postojeću izložbu raditi s mladima. Upravljanje Jasenovcem u doba ravnateljice Nataše Jovičić bilo je ispod razine profesionalnog integriteta.”

Na pitanje je li zreo trenutak za promišljanje novog postava i drugačijeg odnosa prema Jasenovcu, Stipe Mesić odgovara da sumnja u to jer premijer Plenković još uvijek nije pokazao dovoljno političke hrabrosti da poništi registraciju Udruge branitelja HOS-a koja u svom statutu ima i pozdrav Za dom spremni!.: “Sto puta sam rekao da se po pravu nadzora može poništiti postojeća registracija udruge koja je registrirana za vrijeme Ivice Račana. Budući da Ustav jasno kaže da taj pozdrav ne može biti u službenom dokumentu, iako su davno prošli zakonski rokovi, Plenković bi mogao dati jasan nalog ministru uprave i pravosuđa da tu registraciju poništi jer je protuustavna. No budući da nema političke hrabrosti za to, sumnjam da će je imati za promjenu odnosa prema Jasenovcu. Ovu vlast treba dovesti pred zid da se konačno mora izjasniti.”

Aneta Vladimirov ipak pokazuje dozu optimizma kada govori o stručnom timu koji vodi Spomen-područje: “Vjerujem da ćemo uz ravnatelja Ivu Pejakovića koji pokazuje veliku posvećenost svom poslu, vjerojatno upravo unutar stalnog postava doživjeti promjenu, koja će biti participativna. To znači da će predstavnici naroda žrtava i ostali kompetentni ljudi sudjelovati u njegovu osmišljavanju, što je najveći jamac uspjeha. Mislim da to Pejaković razumije. To se odnosi i na internetske stranice JUSP-a Jasenovac koje će se konačno ove godine osuvremeniti. Sve to govori o sporosti sustava i totalnoj zapuštenosti ovog spomen-područja. Sigurna sam da ministrica Nina Obuljen-Koržinek i svi njeni ministri jako dobro znaju što je bio Jasenovac, no nisam sigurna da će imati dovoljno političke petlje da ga stave visoko na listu prioriteta. Samo uz bezrezervnu političku podršku i adekvatnu financijsku potporu, uz mnogo veći broj zaposlenih i dugoročne planove o budućem razvoju, Jasenovac može postati onakvo spomen-područje kakvo zaslužuje. Samo tako će ova Vlada dobiti na vjerodostojnosti.”

Ivo Goldstein zaključuje: “Mnogo važniji potez od redizajniranja ovog postava u Jasenovcu vidim u redizajniranju slike o Jasenovcu u hrvatskoj javnosti. Postoje snage koje negiraju zločinački i genocidni karakter logora, koje ga žele predstaviti kao svojevrsno preodgajalište, a potom grade i laži o poslijeratnom Jasenovcu. Te snage su prilično nazočne u javnosti, čak u nekim aspektima ulaze u društveni i kulturni mainstream. Štoviše, financira ih Vlada. To je nedopustivo i porazno.”