U saudijskom gradu Rijadu trebao se 17. veljače održat susret koji su mnogi nazivali najvećim boksačkim mečom u zadnja dva desetljeća. Očekivalo se da će se sučeliti prvak WBC kategorije Tyson Fury i Oleksandr Usik koji drži pojaseve u WBA, IBF, WBO i IBO kategoriji. Iako se mnoge mečeve naziva „najvećima u xy godina“, ovaj je zaista trebao biti poseban, i to ne samo jer je u igri toliko pojaseva najatraktivnije, teške kategorije, nego i zato što je riječ o boksačima koji dosad u profesionalnoj karijeri nisu doživjeli poraz: Fury je na 34 pobjede i jednoj neodlučenoj borbi dok je Usik na 21-0.

Osim toga, trebao je to biti meč dvojice boraca prilično različite antropometrije, Usik na svojih 191 cm visine u ringu ima 100 kilograma, dok Fury na svojih 216 cm nosi između 117 i 125 kg. No, to se neće dogoditi jer se Fury ozljedio te je kompletna boksačka predstava odgođena za 18. svibnja.

Ono što Usika, prije svega, čini posebnim jest činjenica da mu je ta borba protiv Furyja u Rijadu trebala biti tek šesta u teškoj kategoriji. U slučaju pobjede Ukrajinac bi postao neosporeni prvak u dvjema kategorijama, poluteškoj kojom je vladao do 2018. i teškoj u kojoj je od debija 2019. neporažen, uz dodatak da je dva puta pobijedio Anthonyja Joshuu.

Nije loše za čovjeka koji je u vrijeme dok je išao u drugi razred osnovne škole jedva preživio tešku upalu pluća, toliko tešku da su liječnici njegovoj majci rekli da mali Saša, kako su ga roditelji i prijatelji zvali, možda neće preživjeti. „Godinu dana sam bio bolestan, većinu tog vremena proveo sam u bolnici“, prisjeća se Usik tog perioda. „Dva mjeseca bolnice pa dva tjedna kod kuće i tako otprilike godinu dana. Kad sam konačno bio bolje, doktor je majci rekao da se moram početi baviti sportom kako bih mogao normalno živjeti.“ Nije svako zlo za zlo, teška upala pluća koja ga je dovela na rub preživljavanja odvela ga je, nije pretjerano reći, do statusa koji ima danas. „Tada sam počeo sam raditi sklekove, čučnjeve i trčati. To je zapravo bio početak mog sportskog puta“, izjavio je Usik. Međutim, u kontakt s boksom došao je tek kao 15-godišnjak: „Kao djeca nismo imali puno izbora, uglavnom su svi igrali nogomet pa sam i ja počeo trenirati, uz to sam s prijateljima plivao, igrao košarku i odbojku, trčao, jahao… nije baš da smo imali išta drugo raditi osim baviti se bilo kojom vrstom sporta.“

Usik je u rujnu 2021. godine porazio Anthonyja Joshuu i time postao WBA, IBF, WBO i IBO prvak u teškoj kategoriji. FOTO: AP Photo/Hassan Ammar/GuliverImages

Usik je trenirao nogomet putujući u Tavriji iz rodnog Simferopolja, a zatim se odlučio prebaciti na boks. Kako to i inače u životu biva, 15-godišnji Oleksandr je iz nogometa u boks prešao stjecajem okolnosti. Naime, tijekom jedne utakmice suparnički igrač se prema njemu ponio ružno, navodno je koristio neke „nepristojne riječi“. Mladom i živahnom Oleksandru to se nije svidjelo pa je nokautirao momka koji ga je verbalno napao. Naravno, dobio je crveni karton, a trener ga je izbacio iz momčadi uz opciju da će ga vratiti ako se ispriča. „Rekao sam suigračima da se neću ispričati jer nisam prvi počeo. Ponudio sam tom momku kojeg sam udario da se ispričamo jedan drugome, međutim, on nije pristao i tu je bio kraj moje nogometne karijere“, rekao je Usik.

Budući da je na nogometnom terenu pokazao određeno boksačko umijeće, nije čudno da se odlučio okušati u tom sportu. Međutim, početak u boksu nije bio baš obećavajući. „S 15 godina bio je prestar za boks, za ozbiljno bavljenje boksom. Osim toga, nisam kod njega vidio nijednu posebno dobru fizičku karakteristiku“, prisjetio se njegov prvi trener Sergej Lapin. „Bio je boležljiv, imao je astmu, prsa su mu bila jako slabo razvijena. Ipak, uzeo sam ga u klub jer ga je doveo moj najstariji sin Sergej. Rekao sam sinu, uđi u sparing s njim i udaraj ga, udaraj. Bio sam uvjeren da će Usik odustati. Međutim, nije, bio je uporan.“

Usik se ubrzo oduševio boksom, počeo je sve više vremena provoditi u dvorani, kaže kako je često, bili su to još počeci, znao doći na trening u tri sata poslijepodne i ostati do 19:30. „Jednom sam odradio 37 uzastopnih rundi sparinga“, kaže Usik. Već 2006., imao je tada 17 godina, Usik je postao prvak Ukrajine u srednjoj kategoriji, u finalu je pobijedio Sergeja Derevjančenka, čime je osigurao odlazak na Europsko prvenstvo u bugarski Plovdiv gdje je osvojio broncu. Ipak, sve to nije bilo dovoljno da osigura put na Svjetsko prvenstvo sljedeće godine u Chicagu, Ukrajinci su tada tamo poslali poraženog finalista Derevjančenka.

Na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu Usik je osvojio zlatnu medalju u teškoj kategoriji pobijedivši u finalu talijanskog boksača Clementea Russoa. Broncu su osvojili Artur Beterbijev i Tervel Pulev. FOTO: AP Photo/Ivan Sekretarev/Guliver Images

Puno godina kasnije, 2020., osnovan je USIK-17 Promotions. Oleksandr Usik je pokrenuo svoju kompaniju kojoj je cilj pomagati mladim boksačima, prvenstveno, ali i ne samo iz Ukrajine. Direktor USIK-17 Promotions postao je Sergej Lapin mlađi, stari prijatelj koji ga je zapravo uveo u boks, a prvi boksač koji je ušao u tu promociju još je jedan član obitelji Lapin, Daniel, koji se bori u lakoteškoj kategoriji i trenutno je na osam profesionalnih pobjeda, bez poraza.

„Kroz cijeli život slušao sam isto, kako neću uspjeti. Međutim, ne radim sve ovo kako bih drugima nešto dokazao, radim ovo samo zbog sebe“, rekao je Usik u jednom od intervjua. „Otkako sam se počeo baviti boksom, odredio sam si cilj – postati profesionalac. Toliko sam se posvetio tome, treninzima i svemu u vezi s boksom, mogu reći da sam postao opsesivan, opsjednut boksom.“

Usik je rođen 17. siječnja 1987. u Simferopolju, drugom najvećem gradu Krimskog poluotoka, iza Sevastopolja. Koincidencija je da je na isti dan rođendane slavio još jedan teškaški velikan, Muhammad Ali. Oleksandrov otac, ujedno imenjak, bio je vojnik, između ostalog dio sovjetske vojske koja je napala Afganistan, kasnije je radio kao zaštitar na Krimu gdje je upoznao buduću suprugu Nadeždu koja je tamo došla za poslom.

Usikov otac znao je reći da će njegov sin postati olimpijski prvak. Smijali su mu se i govorili: ‘Kako netko iz Simferopolja može postati olimpijski prvak?’

„Otac mi je usadio karakter koji sada imam. Govorio mi je koliko su sport i učenje važni, učinio me čvrstom osobom. Bio je vojnik i znao je kako se braniti, sjećam se da me je učio obrani od napada nožem. Majka je ‘poludjela’ kad je to vidjela, rekla je ocu da će od mene napraviti kriminalca“, izjavio je Usik. Otac je često znao poznanicima i prijateljima govoriti da će njegov sin postati olimpijski prvak. „Smijali su mu se, govorili su mu, olimpijski prvak iz Simferopolja? Kako netko iz Simferopolja može postati olimpijski prvak?“

Usik je 2012. u vrijeme Olimpijskih igara u Londonu doživio najveću sreću i tugu u samo par dana. Nakon što je osvojio olimpijsko zlato, nije odmah otišao kući. Odmah je otišao u Ukrajinu, ali je još tri dana čekao na novi automobil kojim je odlučio doći kući roditeljima. Tog trećeg dana, odnosno, treće noći u tri sata ujutro, nazvala ga je majka i rekla mu da je otac umro. „Kada sam došao kući, otac je ležao u sanduku, a ja sam mu zlatnu olimpijsku medalju stavio u ruku i otišao iz sobe. Doživio je vidjeti me kao olimpijskog prvaka, ali nije doživio vidjeti zlatnu olimpijsku medalju“, prisjetio se Usik teških trenutaka. Ne skriva koliko je bio vezan uz oca i koliko mu je otac značio u vrijeme odrastanja iako je, kako je jednom rekao, od njega u životu dobio „više od jedne pljuske po licu“. Koliko je to „više od jedne“, možemo samo nagađati.

Usik je dokazao da netko iz Simferopolja ipak može postati olimpijski prvak, a do toga je došao neumornim radom, o čemu je rekao: „Svakoga jutra ustajem u pet sati i idem na jutarnji trening koji traje oko tri sata. Trening mi zapravo nije ograničen vremenski, treniram do boli. Na kraju treninga bole me ruke od udaranja, bole me noge, boli me sve, i kosa me boli. Prihvaćam bol, ne bojim se boli, jači sam od nje jer bol je samo privremena, a trijumf je vječan.“

Usik je suprotnost provokatoru Furyju te je poručio: ‘Ne zanimaju me prljavi trikovi, ne možete se ponašati kao svinja i pokušavati biti čovjek’

Kao dijete Usik je, priznaje to i sam, bio dosta „nestašan“, to je izraz koji se koristi kad nekoga želite okarakterizirati malo pozitivnije nego što bi trebalo. Do šestog ili sedmog razreda često se tukao u školi, susjedima je iz vrtova krao voće i povrće, radio svakakve nepodopštine. Ipak, njegova starija sestra Viktoria kaže da je oduvijek u sebi imao umjetničku crtu: „Znala sam mu govoriti kako je šteta da je boks uništio takav umjetnički talent i da kazalište plače za njim.“

Zbog očeva posla obitelj se više puta selila tako da je Oleksandr u mladim danima promijenio čak četiri škole. Ni u jednoj nije bio baš među najmirnijima u razredu, ali svejedno nije imao problem s profesorima jer nikada nije prelazio granice prihvatljivog ponašanja. „Sjediti na satu bilo mi je nezamislivo. Naravno, događalo se da sam ometao nastavu, ponekad bi me učitelji čak zamolili da ne dođem u školu samo da ostatak razreda može mirno odslušati sate. Na kraju školske godine ipak sam redovno dobivao svjedodžbe u kojima su sve ocjene bile iznad trice“, rekao je. O Usikovim fizičkim sposobnostima u medijima i na društvenim mrežama pišu se stvari koje zvuče nevjerojatno, međutim, s obzirom na intenzitet i trajanje svakog njegova treninga, sve je moguće. „Vozi bicikl 100 kilometara na 45 stupnjeva, pliva pet sati u bazenu… Nakon što sam ga vidio kako pod vodom drži dah četiri minute i 45 sekundi, pitao sam ga – što nije u redu s tobom? Odgovorio mi je uz osmijeh kako se ne brine jer zna da trener neće dopustiti da se utopi“, riječi su Usikova agenta Egisa Klimasa, Litavca vrlo zanimljive biografije. Kao bivši pripadnik sovjetske vojske emigrirao je 1989. u SAD, sletio u Seattle s 42 dolara u džepu i tri dana kasnije dobio posao u lancu brze hrane Pizza Hut. Ubrzo je preko poznanice iz Litve dobio ribarski posao na Aljasci, a početkom 90-ih, nakon što je svako malo prijateljima u Litvu i Rusiju slao tenisice i druge stvari, shvatio je da bi od toga mogao napraviti posao pa je pokrenuo tvrtku za izvoz. U mladosti je boksao pa je 1992. ostvario san došavši u Las Vegas na meč Holyfield – Bowe. Dugih 11 godina kasnije Klimas je upoznao Dona Turnera, trenera najpoznatijeg po radu s Holyfieldom. Turner ga je pitao može li mu dovesti neke kvalitetne ruske boksače. Klimas je čuo za Sergeja Kovaljeva, strašnog udarača iz lakoteške kategorije kojeg Ruski boksački savez nije posebno cijenio. Priliku je Klimas iskoristio, ugovor je ubrzo potpisan, a Kovaljev je od 2014. do 2016. bio svjetski prvak te je WBO titulu osvajao tri puta, zadnji put 2019. godine. Sve se tu otvorilo za Klimasa, nešto kasnije je njegov boksač postao i sjajni Vasilij Lomačenko, a zatim i Oleksandr Usik.

Na svojim nastupima Usik i njegov tim neprestano ističu da su Ukrajinci čija domovina ratuje protiv ruskog agresora. FOTO: AP Photo/Hassan Ammar/GuliverImages

Koliko je Usik moćan, govori i ovaj podatak: ako pobijedi Furyja, imat će osvojene sve titule u poluteškoj i teškoj kategoriji, sve to u samo 22 profesionalna meča od kojih su pola bile borbe za neku od svjetskih titula i od kojih su gotovo sve održane u gostujućem ringu. Još jedan dodatak, pobjedom protiv Furyja Usik će s titulama potpuno zavladati teškom kategorijom, i to, pazite sada, nakon samo šest mečeva!

Usik je u profesionalni boks ušao nakon zlatne medalje u teškoj kategoriji na Olimpijskim igrama 2012. i ukupnog amaterskog omjera pobjeda i poraza 335-15. Do zlata na Igrama u Londonu Usik je došao pobijedivši Artura Beterbijeva, rusko-kanadskog boksača koji od tada nema nijedan poraz i aktualni je prvak po federacijama IBF, WBC i WBO, Bugarina Tervela Puleva koji je trenutno na omjeru 18-1 u profesionalnoj poluteškoj kategoriji te u finalu Talijana Clementea Russoa koji za razliku od prethodne dvojice nikada nije kročio u profesionalni ring, ali je u međuvremenu dvaput osvojio zlato na svjetskim prvenstvima.

Pred otkazani meč u Rijadu od Usika, očekivano, nije bilo puno trash-talka, verbalnih provokacija po kojima je njegov protivnik Fury poznat. Ukrajinac naglašava da to nije njegov stil i da ga neće mijenjati. „Ne, odrastao sam muškarac, ne radim takve stvari. Jednostavno me ne zanimaju takvi prljavi trikovi. Imam djecu koja me gledaju, puno ljudi me prati. Ne možete se ponašati kao svinja i pokušavati biti čovjek. Ako se ponašate kao svinja, onda ste svinja“, rekao je Usik čime je ipak barem malo odaslao provokacije prema Furyju. Njih dvojica susrela su se u ringu krajem listopada, također u Rijadu, nakon što je Fury teškom mukom pobijedio Francisa Ngannoua. Ukrajinac je ušao u ring i tom je prilikom objavljeno da će se njih dvojica uskoro boriti. Nakon što su razmijenili nekoliko riječi – doduše, Fury je kudikamo više govorio – obojici su pruženi mikrofoni i dok je Britanac održao svoj standardni govor, Ukrajinac je rekao samo „spreman sam, sad idem spavati“.