Šečući zagrebačkom ‘zelenom potkovom’ prisjećam se kako je pokojni profesor Branko Bošnjak otvorio predavanje anegdotom o grčkom misliocu Talesu. Legenda kaže da je hodajući zagledan u zvjezdano nebo upao u jamu. Duhovita starica mu je rekla: „»E, Talese, ti nisi sposoban vidjeti što ti je pred nogama, a htio bi spoznati što je na nebu.« 

U Zagrebu je drugačije. Promatrajući pročelja secesijskih zgrada pomislio sam, kako ćemo znati što okružuje naš prizemljeni svijet, ako ne gledamo u nebo. Čitav čudesan bestijarij kriju zabati donjogradskih zgrada, začudni životinjski vrt čudovišta i demona naseljen je iznad naših glava prateći nam korake pune dosade i ustaljenih puteva od točke A do točke B. Podignete li pogled, zagledate li se uvis, usmjerite li pogled prema pročeljima kuća, čeka vas prava avantura ravna dječačkim maštarijama o susretima s zamišljenim čudovištima o kojima ste čitali.

U Berislavićevoj ulici 1889. godine Vladimir barun Vraniczany Dobrinović sagradio je velebnu palaču koja je zatvorila ugao s Gajevom ulicom. Na njezinom pročelju nalaze se motivi mita o Edipu. Gledajući Sfingu i mogući lik Edipa, prisjećam se traženja odgovora na pitanje tragičnosti njegovog lika. U grčkoj tradiciji, sfinga je izdajničko i nemilosrdno biće s glavom žene, tijelom lava i ptičjim krilima. Na putu prema Delfskom proročištu Edip je ne znajući išao prema svojoj sudbini i ostvario prvi dio proročanstva ubojstvom kralja Laja, oca koji ga je zbog toga probodenih stopala ostavio u gori da umre. Prije ulaska u Tebu morao je proći kraj strašne Sfinge, pokore koju je božica Hera poslala kralju Laju poslane zbog otmice Hrizipa iz Pise.

Ona je putnicima postavljala pitanja i zbog pogrešnog odgovora oduzimala život davljenjem. Sofoklo navodi zagonetku koju je postavila Edipu: „Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?” Edip je rekao: Čovjek! Kao beba puže, odrastao hoda, a u starosti se oslanja na štap. Sfinga se bacila sa stijene na kojoj je stolovala i sunovratila u smrt. Sfinge na pročeljima zagrebačkih kuća stoje i podsjećaju na Edipovu tragičnost, ali i našu. Svi bi mogli opisati što je čovjek. Naša, poput Edipove tragičnosti sastoji se u tome što rijetko znamo tko smo MI sami! Ne znajući tko je, ispunio je drugi dio proročanstva i oženio majku, stvarajući jedan od stupova psihoanalize na kojem je Sigmund Freud temeljio velik dio svog nauka.

Foto: Stipe Majić

Kome ne treba demon Jure Klinčića na portalu zgrade u Ilici 31, zaštitnik obitelji Stinčić koja je u njoj živjelai. Jura Klinčić bio je simbol zla, negativne snage, istodobno zavodnik i krvnik čija namjera je bila lišiti ljude Božje milosti i podrediti ih svojoj vlasti. Spomen na njega gubi se godine 1704. kada su u Zagrebu spaljene njegove ljubavnice Jaga Cestarka i Margareta Krznar koje su pred gradskim senatorima Lackovićem i Krajačićem priznale da su vještice i „da je Jura klinčić iza Zaprešića, kmet gospodina Čikulina, također copernik i da je bil nad vsem copernicama gospodar“.

Dr. Zabludovsky tvrdi da dok je vatra lizala nesretne žene, tisuće su šišmiša napale okupljenu gomilu. Bio je to duh zaljubljenog demona Jure Klinčića. Samo jedan od okupljenih građana, koji su prisustvovali spaljivanju na Zvezdištvu, današnjem početku Tuškanca, je plakao, Bio je to Franz Stinčić, koji je nevoljnom Juri pomogao stavljajući mu udlagu na ozlijeđeno stopalo, a Klinčić je kasnije svojim demonskim likom na ulazu u zgradu gdje je živjela njegova porodica tjerao sve zle sile.

Kome ne treba mašta u svakodnevici koja zaziva Gorgone, demone, Sfinge i zmajeve čineći nas vitezovima života koji se možemo suprotstaviti mitskim čudovištima strašnijim od stvarnosti. Znam da meni trebaju. Tako stvarnost postaje priča, iako je zbog stanja fasada izazovna i pogibeljna poput Odisejevog putovanja.

Zgrade su imale osobnost, one su nam se trebale sviđati i činiti našu svakodnevni hod gradom prolaskom kroz umjetnički svijet skulptura, reljefa i mozaika. Uresi su trebali biti neka vrsta zaštite od uroka, čuvari porodice i doma, umjesto osiguravajućih društava. Demoni koje često srećemo na pročeljima donjogradskih zgrada mogli su biti dobri zaštitnici. Kao što smo divlje životinje spremili u zoološke vrtove, tako smo čudovišta premjestili s pročelja naših kuća u kompjutorske igre, pripitomljavajući maštu naše svakodnevice i vjerovanje u njihove moći proglasili naivnim. Nije li bit dječje duše, nevino i nesputano u pretvaranju zbiljnosti u snove zapravo najprirodnija stvar.

Na svu sreću sove knjižničarke, koje su endemska vrsta, i dalje nastavaju područje užeg, središta Zagreba, točnije okolinu Nacionalne i sveučilišne biblioteke, danas Hrvatskog državnog arhiva. Žive u zajednicama od četiri jedinke. Nekad su se noću za vrijeme lova, spuštale se u prostore biblioteke i kako su vesela bića, plašile čuvare, a potom vršljale po starim knjigama, zobljujući iskrivljena slova, riječi i rečenice. Još uvijek jednom tjedno odmarajući se u Botaničkom vrtu, odloživši kugle u grmlje plešu do jutra. Nekada sam s velikim istraživačem prašumskih bića i čudovišta zagrebačkih fasada Željkom Zoricom znao čekati da slete i uživamo u njihovoj igri. Potrebno je samo imati srce djeteta i Zagreb postane grad prepun priča i snova. Dignite glavu!