SLUČAJ PRVI. Nedavno sam, prelazeći ulicu na obilježenu pješačkom prijelazu, doživio prometnu nesreću. Na mene je naletio taksi, odbacio me u zrak… i to je sve čega se sjećam. Osvijestio sam se ležeći na asfaltu, ljudi su mi vodom vlažili lice, a nada mnom je – u potpunom šoku – bio mladi Indijac, vozač taksija, i ponavljao: „Please, be good…“

Hitna pomoć i policija stigli su za nekoliko minuta. Oprezno su me prebacili na imobilizacijsku ležaljku u vozilu Hitne pomoći, pričvrstili remenjem i pojurili prema Klinici za traumatologiju.

Nakon rendgenskih snimanja – unatoč jakim bolovima – pokušao sam sabrati misli. Postupno shvaćam što mi se dogodilo i razmišljam o vozaču taksija kojeg je policija odvela s mjesta nesreće. Trenutak nepažnje, vjerojatno zbog gledanja u GPS koji ga usmjerava u vožnji i – nesreća je bila gotovo neizbježna. Ne okrivljujem ga, nisam ni bijesan ni ljut na njega. Štoviše, počinjem žaliti tog nepoznatog mladog Indijca koji je u Hrvatsku došao zbog posla, nadajući se da će dio zarade poslati svojoj, pretpostavljam, siromašnoj obitelji u Indiju. Nesreća koju je prouzročio promijenit će mu život. Taksi prijevoznik zamijenit će ga nekim drugim jadnikom u potrazi za poslom.

Nakon otpuštanja iz bolnice – u kojoj su i liječnici zaključili kako sam imao veliku sreću u nesreći, jer osim natučenosti po cijelom tijelu nije bilo očekivanih prijeloma – nazivali su me mnogi prijatelji i poznanici. Dio njih bio je uvjeren da se nesreća dogodila jer je vozilom upravljao Indijac. Zgrožen i šokiran takvim razmišljanjem nisam imao ni snage ni volje da ga opovrgavam.

Nesreće su dio života i svakodnevna pojava u našem kaotičnom prometu. Nitko ih ne izaziva namjerno, pa ni Indijac koji me taksijem zahvatio na pješačkom prijelazu. Da sam prisiljen voziti taksi u New Delhiju ili Katmanduu, vjerojatno bih svaki dan prouzročio nekoliko nesreća. Indijac je u Zagreb došao u potrazi za poslom i trebalo bi ga razlikovati od obijesne „zlatne mladeži“ koja skupocjenim očevim automobilima vozi ilegalne auto utrke, divlja autocestama ili u Mercedesu juri Zagrebom 170 kilometara na sat, bježi od policije i izaziva tragedije.

Iako u Hrvatskoj radi već stotinjak tisuća stranih radnika, bez kojih bi turizam, ugostiteljstvo i građevinarstvo odavno kolabirali, dio Hrvata i dalje s omalovažavanjem govori o Nepalcima, Indijcima, Pakistancima, Filipincima i drugim narodima koji su Hrvatsku odabrali kao „obećanu zemlju“. Većina stranaca javno kaže da je zadovoljna boravkom u Hrvatskoj.

Naše ljude, čini se, manje brine što se tristotinjak tisuća uglavnom mladih i visokoobrazovanih ljudi iz Hrvatske odselilo u zemlje koje im pružaju bolje radne uvjete i veću plaću. Unatoč poražavajućoj demografskoj situaciji, institucije koje bi se trebale brinuti o iseljeništvu i useljeništvu jedva da postoje, a i to što postoje posve je beskorisno. Nema socioloških analiza, programa učenja jezika i nacionalne kulture, brige o humanom smještaju i prehrani ni drugih oblika društvene skrbi o pretežno siromašnim doseljenicima pristiglim iz kulturološki različitih sredina. O doseljenicima koje bismo trebali razlikovati od izbjeglica kojima je Hrvatska samo tranzitna zemlja na putu prema Njemačkoj ili Skandinaviji.

SLUČAJ DRUGI. Moja mlađa kći živi i radi u Addis Abebi kao zaposlenica Europske komisije. Za povremenih boravaka u Zagrebu kupuje mnogo toga potrebnog svojoj jednogodišnjoj kćeri jer je nabava prehrambeno-higijenskih proizvoda na etiopskom tržištu prilično otežana.

Prije nekoliko dana izlazi iz Centra Kaptol prekrcana desecima vrećica koje ne bi bilo lako rasporediti ni na udove stonoge. Ugleda je dostavljač hrane na biciklu, s naprtnjačom na leđima. Nudi pomoć: „Madame, may I help you?“ Moja kći zahvalno prima pomoć, dostavljač ostavlja bicikl i pomaže joj odnijeti vrećice do stana udaljenog nekoliko stotina metara.

Dostavljač je mladi Indijac, govori engleski i iznimno je ljubazan. Moja ga kći želi nagraditi, ali on neće ni čuti i za kakvu nagradu. Gotovo je uvrijeđen njezinim inzistiranjem. Odlazi sa smiješkom i vraća se do svog bicikla kojim će nastaviti dostavu hrane. Moja kći ostaje zatečena i pita se koliko bi joj njezinih sunarodnjaka tako priteklo u pomoć.

SLUČAJ TREĆI. Povećani priljev stranih radnika nije promaknuo domaćim „lovcima u mutnom“, od „specijaliziranih“ agencija i iznajmitelja smještaja do beskrupuloznih poduzetnika nalik likovima iz romana „Uncle Tom’s Cabin“ američke spisateljice Harriet Beecher Stowe, u nas prevedenog kao „Čiča Tomina koliba“. Roman prikazuje težak život robova na američkom jugu u 19. stoljeću.

Najnoviji takav slučaj, prerastao u aferu, prenamjena je poslovnog prostora u Gajevoj ulici u središtu Zagreba, površine veće od 400 četvornih metara, u stambeni smještaj. Preciznije: u prostor za smještaj stranih radnika. Radovi su pri završetku, ali su stanari dviju zgrada, od kojih jedna ima crvenu naljepnicu, razotkrili poslovni plan iznajmitelja. Kreveti na kat, tuš kabine, hladnjaci i štednjaci – sve se to priprema za smještaj osamdesetak stranih radnika, što bi, pretpostavlja se, trebao biti unosan biznis. Stanari su u šoku. Takvi su smještajni kapaciteti posve neprimjereni stambenim objektima u kojima žive, a upitna je i statika zgrada oštećenih u potresu. Suvlasnik zgrade Tomislav Rosandić, s ostalim stanarima, otkrio je javnosti „tihu uzurpaciju“ i drsku prenamjenu prostora. Rasplet je još nepoznat, ali je jedno od upozorenja kako država nema ni strategiju ni mehanizme kojima bi se regulirala sveobuhvatna briga o stranim radnicima koji dolaze u Hrvatsku.

Mogli bismo raspravljati o političkim i humanističkim načelima državne pasivnosti i mešetarske aktivnosti. I to u zemlji čiji su ljudi proživjeli gastarbajtersku golgotu na njemačkim bauštelama, a i danas su sudionici masovnog iseljavanja.

Tek kad naučimo da ljude ne bismo smjeli dijeliti po nacionalnim, rasnim i vjerskim posebnostima, nego vrednovati po njihovim radnim i moralnim kvalitetama, steći ćemo pravo na pripadnost civiliziranom svijetu i europskoj zajednici naroda.