Nadam se da je Branko Bačić, ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, zadužen za obnovu područja pogođenih potresom, nabavio kremu protiv opeklina kojom će sanirati posljedice premetanja „vrućeg krumpira“ koji mu je dodijeljen. Teško je zamisliti zahtjevniju zadaću od prihvaćanja posla gotovo trogodišnje neobnove Zagreba i Banovine. Što misliti o državi koja nije znala potrošiti darovani novac europskih fondova namijenjen ublažavanju posljedica prirodnih katastrofa? Izmijenjeni Zakon o obnovi trebao bi u nekoliko mjeseci nadoknaditi trogodišnje propuste.

Državne institucije u tom razdoblju nisu napravile gotovo ništa u otklanjanju posljedica nemjerljive štete nanesene hrvatskoj metropoli i Banovini. U Zagrebu se obnavlja nekoliko javnih zgrada, primjerice, sudova, bolnica, prosvjetnih i kulturnih ustanova, ali veći dio stambenih zgrada u Gornjem i Donjem gradu ostao je netaknut. Iznimka su one koje su građani obnovili vlastitim novcem. Upravo te zgrade, izgrađene na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i između dvaju svjetskih ratova, tvore identitet grada. Bez njih, ili s njima u ruševnom stanju, Zagreb nije Zagreb.

Stanari zgrada neuporabljivih za stanovanje u Zagrebu ne žive u kontejnerima kao stradalnici na Banovini jer su pronašli alternativna rješenja, ali to ne umanjuje tragediju koja ih je snašla. Država je pasivnošću posredno pokazala da su problemi Zagreba samo zagrebački, prepušteni gradskoj vlasti, kao da nije riječ o glavnom gradu države. Zagreb je važan samo tijekom posjeta stranih dužnosnika, kad se zbog protokolarno-sigurnosnih razloga otežava funkcioniranje grada i građanima zagorčava život.

Prisvajanje Markova trga

Politička elita prisvojila je Markov trg, koji bi trebao biti turistička atrakcija grada, a ne utvrda opasana zaštitnim preprekama. Sve ostalo – osobito kad je riječ o komunalnim, prometnim i svim ostalim problemima – prepušteno je gradskoj vlasti, koja postupno sređuje kaos-ostavštinu bivšeg gradonačelnika i bivšeg koalicijskog partnera vladajuće većine.

Nova vlast proizvodi i vlastiti nered, ponajviše zbog nesnalaženja u tako zahtjevnom poslu kao što je upravljanje gradom. I dok je Bandić gradio žičaru alpskih gabarita i nepojmljive skupoće, sanjao o „Manhattanu na Kajzerici“, gradio nova naselja s vrtićima i školama dvojbene kvalitete, a Holding pretvorio u privatnu burzu klijentelističkog zapošljavanja, nova vlast muku muči da građanima osigura pitku vodu iz vodovodnih cijevi koje nitko nije obnavljao više od pola stoljeća. Ili da popravi derutne mostove kojima je prijetilo urušavanje u Savu. Zagreb nikad nije bio u gorem stanju nego danas. Gradska vlast, kojoj se ne može osporiti entuzijazam, petlja s roditeljskim naknadama, bavi se nebuloznim projektima izgradnje „ficleka“ pješačkih zona i biciklističkih staza, fantazira o pretvaranju Paromlina u multikulturalni centar i aktivizam – kao svoju primarnu profesiju – pokušava pretvoriti u profesionalizam. Primjer Čistoće pokazuje da to nije nimalo lako.

Gradonačelnika Tomaševića, zbog odijevanja zaštitne uniforme radnika Čistoće, neopravdano ismijavaju kao novog Bandića. Zadaća je gradonačelnika poduzeti sve kako bi se kriza riješila, pa ako treba i maskirati se u kvarnerskog zvončara. Napokon je imao priliku uživo vidjeti kako se u Zagrebu razvrstava i odlaže otpad, u čemu bi domoroci Amazonske prašume bili discipliniraniji od građana metropole.

Negrađanske navike

Zagreb je znatnim dijelom nastanjen ne-građanima, koji otpad odbacuju bilo gdje, u nepropisnim vrećicama i nepropisno. Sve dok je tako, nema te Čistoće koja će gradu vratiti romantični epitet „Beli Zagreb grad“. Ni gradonačelnika koji će promijeniti negrađanske navike nepripitomljenih gradomrzitelja. Kad je riječ o obnovi grada od potresa, nova gradska vlast napravila je mnogo više od države. Obnovljene su sve osnovne škole i vrtići u nadležnosti grada, a dogodine bi trebalo biti obnovljeno i šest preostalih srednjih škola oštećenih u potresu. O tome nas je u intervjuu Nacionalu izvijestio Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade.

Država je za to vrijeme obnovu od potresa povjerila Branku Bačiću, koji mora riješiti pitanje trogodišnjeg nerada i ubrzati obnovu Banovine i Zagreba. Do lipnja treba potrošiti 630 milijuna eura iz Fonda solidarnosti Europske unije, a dosad je za otklanjanje posljedica potresa potrošeno oko 37 posto dodijeljena novca. Zagreb u korištenju fondova EU-a znatno prednjači pred državom.

Pouke iz prošlosti

Potres kojim je Zagreb pogođen 9. studenoga 1880. bio je snage 6,3° po Richteru. Zagreb je tada imao oko 30.000 stanovnika. Razoren je gotovo cijeli grad, oštećeno 2483 stambenih i 1187 gospodarskih objekata. Srušeno je gotovo 2000 kuća, javnih zgrada i sakralnih objekata. Kao i u potresu 2020. teško je stradala zagrebačka katedrala, čije su obnova i dogradnja, prema ideji bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta i projektu arhitekta Hermana Bolléa, trajala četvrt stoljeća.

Ipak, potres iz 1880. nije slomio, nego je osnažio duh Zagrepčana. Ruševine su bile raščišćene za samo 24 sata. Mjesec dana nakon potresa djeca su se vratila u obnovljene škole, a radnici na svoja radna mjesta.

Osmišljen je projekt potpune obnove grada. Nije bilo ni kranova, ni hidraulike, ni drugih pomagala suvremene tehnologije, ali bilo je sposobnih ljudi koji su znali upravljati procesom obnove. O tome piše povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u tekstu “Organizacija obnove Zagreba nakon potresa 1880. godine“.

Za Zagreb je najvažnije pitanje: bi li se država tako maćehinski odnosila prema svojoj metropoli da njome upravljaju pripadnici vladajuće stranke? Zagreb zaslužuje da mu se vrati ugled ljupkog srednjoeuropskog grada, čiji su šarm, društveni život i kulturno-povijesne znamenitosti prije potresa i pandemije privlačili turiste sa svih kontinenata. Obnoviti Zagreb znači vratiti mu dušu, privlačnu ne samo njegovim stanovnicima nego i svim posjetiteljima hrvatske metropole. Na potezu su Branko Bačić i Tomislav Tomašević.