Nedavno je objavljen časopis „Fantom slobode: književna revija za preživljavanje u ovim šizofrenim vremenima“ koji na 912 stranica donosi impresivan izbor hrvatskih pisaca, umjetnika i fotografa. Nakladničke kuća Durieux na jednom mjestu okupila je stotinjak entuzijasta različitih profila koji su godinu dana radili volonterski. Godišnje potpore Ministarstva kulture i Grada Zagreba nisu bile dovoljne da se objavi časopis koji predstavlja najveću panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku.

Prevoditelj i publicist Nenad Popović koji je uz pisca i urednika Dalibora Šimpragu i pisca, redatelja i prevoditelja s pariškom adresom Yvesa-Alexandrea Tripkovića glavni inicijator tog broja časopisa, za Nacional je objasnio da zbog nedostatka novca naklada iznosi samo 500 primjeraka. „Nakon zagrebačke i francuske promocije, časopis će biti distribuiran kritičarima, novinarima, urednicima izdavačkih kuća, kazalištima i značajnim knjižnicama. Što se tiče slanja primjeraka u francusko govorno područje, problem je financijske prirode. Dvobroj teži preko kile, a poštarina po primjerku je više od sto kuna. Otkud to Durieuxu? A ne znam ni kako bismo posjeli barem dva autora na avion na promociju. Hrvatsko veleposlanstvo u Parizu ponudilo nam je prostor, a mi na to ne možemo odgovoriti. Ali svi smo se barem potrudili da se prvi put na jednom mjestu može vidjeti na francuskom jeziku bogata panorama koja pokazuje što se i kako u Hrvatskoj piše, misli i postavlja na scenu. Dosad se malo u Francuskoj znalo o nama, tek bi pokoji pisac bljesnuo, primjerice Miroslav Krleža, Miljenko Jergović ili Daša Drndić, unatoč životnim zalaganjima ljudi poput Predraga Matvejevića ili Dražena Katunarića. A idealno bi bilo da se počnu projektirati ovakve edicije, za sadržaje kao što je Rijeka europska prijestolnica kulture, Pulski sajam knjiga koji je međunarodni književni festival, ili Eurokaz“, kaže Popović.

U časopisu je zastupljen 71 autor i za francusku publiku izabran je reprezentativan izbor iz njihova opusa. U „Fantomu slobode“ objavljen je i prijevod dijela romana „Proljeće Ivana Galeba“ Vladana Desnice koji nije preveden na francuski. Časopis donosi i prijevode integralnog “Kamova” Slobodana Šnajdera, pjesničkih ciklusa Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Darka Rundeka i Branka Čegeca, eseja i publicističkih radova Snježane Banović, Dražena Katunarića, Ive Goldsteina i Snježane Kordić, kratkih priča i dijelova romana Daše Drndić, Zorana Ferića, Damira Karakaša i Milka Valenta te dramskih tekstova Janka Polića Kamova, Ivana Vidića i Vlatke Vorkapić.

Što se tiče kriterija za izbor autora, Popović je rekao: „Oni su bili anti-muzealni, anti-antologijski, odnosno ideja je bila predstaviti pisce koji pišu sada i u punoj su stvaralačkoj formi. Nekolicina kanonskih autora dodana je jer je bilo krajnje vrijeme da budu prevedeni na francuski jezik. Imali smo i druge klasike u vidu, ali nismo mogli ništa naručivati od prevoditelja. Nedostaje toliko puno imena da bi trebalo napraviti još jedan svezak.„

Velikim zalaganjem pisaca, prevoditelja i likovnih umjetnika ovaj časopis 2008. objavljen je i na njemačkom, što je bio značajan doprinos predstavljanju hrvatske književnosti u Europi. “Taj broj njemački urednici i novinari doslovno su nam otimali iz ruke, ostala su samo dva broja. Potom su ga skidali na internetu preko profesionalne platforme CEEOL, a to se događalo u zapanjujućem ritmu dvije godine, sa svih strana svijeta. Književnici, slavisti, istraživači, bibliotekari, instituti, tko bi znao tko je sve bio zainteresiran. Što bi tek bilo da je taj broj od 900 stranica bio na engleskom jeziku?“ rekao je Popović.

Što se tiče prijevoda hrvatske književnosti na druge jezike, Popović smatra da je sve zamrlo nakon što je Ministarstvo kulture napustio Božo Biškupić. „Ulaganje u prijevode i prezentacije doseglo je vrhunac 2008. u Leipzigu. Biškupić je objavio biblioteku vrhova hrvatske književnosti na njemačkom jeziku, pomogao je jednoj frankfurtskoj izdavačkoj kući da tiska antologiju nove hrvatske proze o kojoj su pisali veliki njemački listovi i financirao je spektakularni nastup hrvatskih pisaca u Leipzigu. Tada je i Durieux doprinio time da je objavio ‘Fantom slobode’ na njemačkom jeziku. Naglasak je stavljen na našu esejistiku“, rekao je Popović koji smatra da se problem prijevoda hrvatskih autora na strane jezike može riješiti osnivanjem nacionalne zaklade. „Švicarska zaklada Pro Helvetia i švedski Svenska Institutet dobivaju sredstva iz državnog proračuna, a vjerojatno i od velikih tvrtki-sponzora. U opisu posla im je da ocjenjuju najkvalitetnije projekte svojih pisaca i umjetnika, a izdašnim novčanim iznosima omogućuju im postavljanje izložbi, prijevode, objavu knjige, promocije izvan zemlje, ali i koncerte, kazališne izvedbe. Nezavisne zaklade angažiraju ocjenjivačke savjete sastavljene od vrhunskih autoriteta na svojim područjima, a to ne funkcionira po principu veza i usluga, nego prolaze najkvalitetniji autori. A za publiku to znači da mogu žmirećki kupiti knjigu ili kartu za koncert ako piše da je autora podržala takva zaklada. Naoko paradoksalno, to onda dugoročno koristi samoj državi: ime zemlje je znak kvalitete“, zaključio je Popović.