Projekcijom francusko-švicarske komedije „Pas na sudu“ i hrvatskog filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, dobitnika Zlatne palme za najbolji kratki film u Cannesu, prošloga tjedna svečano je otvoren Cinehill Film Festival, nasljednik motovunskog festivala, koji se prvi put u cijelosti održava u izletištu Petehovac u Gorskom kotaru.

Na otvorenju se pojavio nagrađivani redatelj Nebojša Slijepčević, kojeg je, s redateljicom filma „Pas na sudu“ Laetitijom Dosch, publika dočekala gromoglasnim aplauzom. Tom prilikom Nebojša Slijepčević dao je intervju tjedniku Nacional.

Nebojša Slijepčević diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Karijeru je započeo kao jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala „Direkt“. Režirao je dva uspješna dugometražna dokumentarca („Gangster te voli“ i „Srbenka“) te brojne kratke dokumentarne i igrane filmove prikazane na najvažnijim festivalima gdje su osvojili više od 40 nagrada. Četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, a treba istaknuti i nagradu Doc Alliance Selection Award i ulazak u uži izbor za Europsku filmsku nagradu s filmom „Srbenka“.

“Čovjek koji nije mogao šutjeti” drugi je hrvatski film od osamostaljenja koji je pozvan na Cannes. Scenarij je pisan prema istinitom događaju, kada su naoružani pripadnici vojske Republike Srpske 27. veljače 1993. zaustavili vlak između Beograda i Bara te iz njega izveli 20 civila u Štrpcima kod Višegrada. U vlaku je bilo 19 muslimanskih putnika, koje su kasnije pogubili, a tijela bacili u Drinu. Njihovoj otmici svjedočilo je oko 500 putnika, no nitko im se nije usudio suprotstaviti osim umirovljenog časnika Tome Buzova. Buzov je tako postao 20. žrtva.

NACIONAL: Publika na Petehovcu imala je priliku pogledati film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Kako je bilo gledati svoj film u tom ambijentu i je li se isplatilo Motovun preseliti u Gorski kotar? 

Meni je ovo prvi put na Petehovcu. Moram priznati da sam došao s određenom zebnjom hoće li to profunkcionirati na novoj lokaciji, ali svjedočim da je festival apsolutno zaživio. Bilo je jako puno ljudi, projekcija je bila fantastična i budući da je na Sanjkalištu, gdje je organizirano kino na otvorenom okruženo šumom, bilo jako svježe, to je meni, a vjerujem i mnogima, odgovaralo nakon onih silnih vrućina i sparina u Hrvatskoj.

NACIONAL: Nakon projekcije uslijedila je kratka tišina, a onda gromki aplauz. Vrlo teška tema ispričana u 13 minuta.

Točno, 13 minuta plus špica tako da smo zaokružili na 14. Tema je teška i film završava tišinom, što znači i da ne traži odmah aplauz, već ima namjeru postaviti pitanje publici. Isto ono koje smo si mi autori postavljali dok smo ga snimali – i ako uspijeva u tome, onda je film uspio.

NACIONAL: Film je nastao po istinitoj priči o putničkom vlaku na liniji Beograd-Bar koji su zaustavile paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Jedini od 500 putnika koji nije mogao šutjeti bio je bivši oficir JNA Tomo Buzov, koji je s 19 muslimana nasilno izbačenih iz vlaka na kraju također ubijen. Kako ste došli do te priče?

Za priču sam saznao iz teksta Borisa Dežulovića, a poslao mi ga je Danijel Pek iz produkcijske kuće Antitalent koja je film i producirala. Taj slučaj bio je donekle poznat, možda sam za njega i čuo negdje u devedesetima, ali sam ga potisnuo negdje u moru svih tih tragičnih zbivanja. No čim sam pročitao Dežulovićev tekst, bilo mi je jasno da se tu ne krije samo povijesna priča o jednom stravičnom događaju i herojskom činu jednog hrabrog čovjeka, već i nešto puno suvremenije. To je alegorija raznih situacija u kojima se nalazimo i u današnjem društvu. I kao pojedinci, ali i kao društvo u cjelini.

NACIONAL: Indikativno je to što je čovjek koji je jedini progovorio i suprotstavio se paravojnim snagama, naposljetku bio ubijen i postao dvadeseta žrtva. Dakle, njegova hrabrost i čovječnost najgore su moguće kažnjeni.

Ako bi se tražila neka poruka filma, ja sam protiv toga. Smatram da filmovi ne šalju poruke, već gledatelju pružaju iskustvo. Iako se to možda može tako čitati, namjera filma nije bila dati neko cinično „naravoučenije“, već postaviti jednu etičku dilemu pred svakoga od nas, koja nije jednostavna. Jer da je jednostavna, onda o njoj ne bi trebalo raditi film. Dakle, što učiniti kada svjedočite nekom nasilju koje nije direktno usmjereno protiv vas? Da li reagirati i tako sebe dovesti u opasnost ili spustiti glavu i prešutjeti, što bi većina vjerojatno napravila? A onda se postavlja pitanje – kako dalje živjeti s tim svojim konformizmom, ili kukavičlukom, nazovimo to kako želite.

NACIONAL: Čovjeka koji jest šutio igra Goran Bogdan. Kao konformist, on je preživio. 

Da, on igra glavnu ulogu. Dakle, ne Tomu Buzova, to sada već svi znaju iako smo neko vrijeme pokušavali to sakriti da ne bismo pokvarili gledanje filma. On glumi jednog putnika koji se vozi u tom vlaku, koji je po svemu dobar i ispravan čovjek i prepoznaje nepravdu. On ima ljudski impuls da ustane protiv te nepravde, ali ima i nešto što svi mi nosimo u sebi i s čime se i ja lako mogu identificirati, a to je zdravi nagon za samoodržanjem. On zato zna kada mu je pametnije da zašuti. I to je pitanje koje film postavlja: je li nešto što je ljudski i razumljivo, istovremeno i ispravno?

NACIONAL: Film je nastao u koprodukciji četiriju država, na njemu su radili glumci iz cijele regije. Rekli ste da ste ga spremali pet godina. Zašto tako dugo?

Da, od prvog kontakta, kada su mi Danijel Pek i Katrina Prpić prvi put predložili da napravimo taj film, doista je prošlo pet godina. Na njemu je radila cijela vojska ljudi, što može biti iznenađujuće jer se radi o filmu koji traje 13 minuta. No da biste to uspjeli snimiti, trebate jednu malu vojsku ljudi od kojih neki rade mjesecima, a neki i godinama. Iako su film radile četiri zemlje u koprodukciji, u ekipi su ljudi iz sedam država. Jednu od uloga igra francuski glumac Alexis Manenti, koji nekim čudom tečno govori hrvatski, srpski, bosanski ili kako već zovemo taj naš jezik. U filmu glumi i sjajan beogradski glumac Dragan Mićanović, kao i slovenski Nebojša Pop Tasić. Imamo i slovenskog direktora fotografije Gregora Božića, koji je i sam sjajan redatelj. Bila je vrlo kompleksna križaljka kako sve te talentirane ljude skupiti u isto vrijeme na istom mjestu i to nam je konačno uspjelo krajem siječnja ove godine. Snimanje je trajalo samo četiri dana i nakon svih tih priprema, uspjeli smo snimiti film u rekordnom roku. Nakon toga smo imali samo dvadesetak dana da film završimo za prijavu na Cannes. To je zvučalo nemoguće, ali pokazalo se da je ipak moguće.

NACIONAL: Nakon Zlatne palme u Cannesu, koja je najveće priznanje jednom kratkometražnom hrvatskom filmu na tom festivalu, čestitali su vam svi, od premijera do ministrice kulture. Jeste li bili iznenađeni nagradom, jeste li slutili da ćete je dobiti? 

Tko ne bi bio iznenađen Zlatnom palmom u Cannesu? Nema osobe, čak ni među najpoznatijim redateljima, koja to sa sigurnošću očekuje. Iskreno, najteže je bilo ući među finalnih 11 filmova od preko četiri tisuće koliko ih se prijavilo. Naravno, do zadnjeg trena nisam se usuđivao nadati da ćemo dobiti nagradu, jer to se ne zna dok te ne prozovu s pozornice. Ipak, bilo je nekih indicija da se nešto kuha. Jedno sat vremena prije same dodjele netko mi je u prolazu dobacio: „Jesi li spremio govor?“ A onda, kada smo glumac Dragan Mićanović i ja ušli u dvoranu, vidjeli smo da su naša mjesta uz rub prvog reda, uz samu pozornicu, a tu obično posjednu ljude koji će se u nekom trenutku morati ustati da bi primili nagradu. I tu je krenula panika. I pokazalo se da se dogodilo to što se dogodilo.

NACIONAL: Do sada ste uglavnom snimali dokumentarce, kakva je razlika između dokumentarnog i igranog filma, koji preferirate? 

U samom procesu rada razlika je ogromna. Velika je prednost snimanja dokumentaraca, u kojima sam već desetljećima, to što ih možeš raditi brzo. A to je mom temperamentu i odbijanju vezanja predugo uz jedan projekt jako odgovaralo. Dakle, da mogu sa svojom kamerom i stativom kao „one-man team“, bez previše dogovaranja s bilo kime, odmah krenuti raditi. Ali čovjek se mijenja i sazrijeva pa mi sada odgovaraju malo sporija snimanja, za koja se treba spremati mjesecima, pa i godinama. U igranom filmu divna je ta mogućnost razgovora s ljudima koji su profesionalci, kreativni i talentirani, tako da je to na kraju kolektivno koautorstvo. Iako sam ja potpisan kao glavni autor, scenarist i redatelj filma, film je zapravo nastao u razgovoru između cijele ekipe i, naravno, producenata.

‘Najdomoljubnije je u Hrvatskoj raditi filmove koji propituju nacionalističke narative’ Foto: Samir Cerić Kovačević

NACIONAL: Mnogi kažu da je 30 godina nakon Domovinskog rata već dosta filmova s ratnom tematikom, no vi ste se ipak odlučili za takvu priču. Zašto?

Što se mene tiče, i meni je preko glave života u prošlosti i isto se ne bih baš rado bavio takvim filmovima iz Domovinskog rata. Osobito ne onakvima koji su na neki način propagandni filmovi i „betoniraju“ dominantne narative. Mene to uopće ne zanima, ni kao gledatelja ni kao autora. No moji filmovi i kada se bave prošlošću, zapravo se bave sadašnjošću. Jedini je razlog što se bavim time taj što vidim da je ljudima oko mene i općenito ovom društvu još uvijek relevantna ta prošlost s kojom još očito nismo sasvim raščistili. No, iskreno, puno bih radije snimao filmove koji se zbivaju u sadašnjosti

NACIONAL: I vaš prethodni film „Srbenka“ dobio je mnoge nagrade na raznim festivalima. To je dokumentarni film o predstavi Olivera Frljića koja se bavi ubojstvom dvanaestogodišnje Aleksandre Zec. I to je jedna teška tema s kojom se kao društvo još uvijek nismo suočili. Mogu li takvi filmovi pomoći shvatiti, osobito mladim generacijama, što se sve događalo?

Ne bih mlade podcjenjivao. Koliko god ih se neki trudili uvjeriti da je sve bilo crno-bijelo, ne vjerujem da mladi to prihvaćaju zdravo za gotovo. Inače, film prije svega smatram emotivnim iskustvom za gledatelja, a ne lekcijom iz povijesti ili predavanjem na velikom platnu. Smatram da je uloga filma emotivno pomaknuti gledatelje iz ležišta tako da imaju osjećaj da su nešto proživjeli. To je domet koji je meni dovoljan. Ako bilo kome film pruži to emotivno iskustvo, mislim da se taj čovjek i na neki način promijenio i da nije isti kao koji sat ranije. Ako mladi osjete neku empatiju gledajući film, vjerujem da ih to mijenja u pozitivnom smjeru.

NACIONAL: Problem je u tome što su generacijama servirani narativi prema kojima u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin. A bilo ih je. Naposljetku su počinitelji ubojstva obitelji Zec pušteni zbog „proceduralne pogreške“.

Mislim da svi znaju da su se činili takvi zločini, ali ima onih kojima je, iz raznoraznih razloga, u interesu to zataškati. Bilo da se sami osjećaju krivima bilo da je to oblik nekog permanentnog hladnog rata koji još uvijek traje na ovim prostorima. Postoji ta tendencija da se ne razgovara o vlastitom krimenu iz devedesetih, već o tuđim zločinima s jasnom namjerom. Ne može zanijekati da nitko nije bio sasvim čist u tom ratu, iako je jasno tko je bio agresor. Činjenica je da sa svih strana postoji pritisak da filmovi budu dio tog hladnog rata, a to nije ni svrha ni namjena umjetnosti u društvu. Već upravo suprotno, umjetnost se treba baviti vlastitim društvom i vlastitim tabuima. To je strašno potrebno da bi to društvo bilo zdravije. Zato smatram da je najdomoljubnije što se može napraviti u Hrvatskoj, propitivati te nacionalističke narative. To jedino dugoročno ima smisla.

NACIONAL: Potpuno različit je vaš dokumentarni film „Gangster te voli“, urnebesno smiješan, o provodadžiji, Imoćaninu koji radi na spajanju parova. Film je premijerno prikazan na ZagrebDoxu 2013. i nakon toga je također dobio mnoge nagrade. Gdje nalazite takve likove i takve priče?

Nediljko Babić, glavni lik tog filma, sjajan je čovjek. Dan danas smo u kontaktu i viđamo se kad god dođe iz Imotskog u Zagreb, čak bih rekao da smo postali životni prijatelji. Nije njega bilo tako teško naći; kako sam imao ideju o filmu o provodadžiji i pokušavao ih pronaći po Hrvatskoj, Vanja Jambrović, producentica tog filma, došla mi je s isječkom iz Slobodne Dalmacije. Naime, o Gangsteru, a to Babićev nadimak, često su pisale novine u ljetnim mjesecima, u sezoni „kiselih krastavaca“. Ne budi lijen, sjeo sam u auto, otišao do Imotskog gdje nas je Gangster čekao kao da nas čeka cijeli život. Bila je to ljubav na prvi pogled. On je stvarno fantastičan – osim što je duhovit i zabavan, ima te neke svoje „truizme“, izreke koje zvuče malo grunfovski. No ispod toga krije se jedan vrlo topao čovjek koji stvarno pokušava svojim prijateljima, odnosno, klijentima, uljepšati život. To je film koji mi je bilo najteže snimati, možda zato što je bio dugometražni, no ostavio mi je neke prijatelje za cijeli život.

NACIONAL: Ide li „Čovjek koji nije šutio“ i na druge festivale, ima li poziva? 

Jako puno je poziva sa svih kontinenata, čak ne znam što smijem, a što ne smijem reći, jer neki imaju embargo. Smijem reći da smo uskoro u Melbourneu, na najvećem australskom festivalu kratkometražnog filma. Nakon toga film ide na niz festivala na svim kontinentima, gdje će biti prikazan prije kraja godine, kao i na brojne festivale u regiji. Posebno nas veseli što smo, kako se to lijepo hrvatski kaže, „šortlistani“. Dakle, na popisima za oba Oscara – i europski i američki. To zvuči jako nedostižno, ali tako je zvučala i Zlatna palma pa smo je dobili. Možda se i tamo nešto dogodi.