Beogradskom filmskom, kazališnom i televizijskom glumcu Nebojši Glogovcu u prosincu 2017. godine dijagnosticiran je rak pluća, od kojeg je preminuo dana 9. veljače 2018. godine u 49. godini života. Njegov otac prota Milovan Glogovac otvorio je dušu o pokojnom sinu i rastanku s njim:

“Jeste muka. Jeste žalost. Jeste bol, neprebol… Ali, kad i danas stižu riječi odasvud: ‘Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao’, to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite osobnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Prije svega vjera da je on sad s Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio. Utjeha je i u tome što se on ostvario u ovozemaljskom životu. Volio sam njegove uloge, pratio sam ga. Osluškivao pažljivo šta o njemu govore kolege, stručnjaci. I nitko nije imao ružnu riječ reći. Blagonaklonost i raspoloženje prema njegovoj dobroti, ako mogu tako kazati, traju i danas. Ja to vidim i osjećam, jer, nema dana da netko na njegovom grobu, i prije nego što ja tamo stignem upaliti svijeću, upali kandilo, ostavi cvijet. To nije trenutak. To traje i to je odnos prema njemu i njegovom ovozemaljskom životu.

Nebojša je odrastao u crkvi. U oltaru su njegovi prvi koraci… I sad se, u crkvenom pjevačkom društvu, sjećaju kovrdžavog dječaka, koji je zboru donosio naforu, na galeriji. Njega je oblikovala naša vjera. I on je o tome nemalo puta govorio. Mislim da se sve vrijednosti, sve vrline, kao i mane, iz kuće ponesu. Obitelj je temelj. Sve što je kasnije nadogradio Nebojša je na tom temelju podizao. Ugradio u svoje sinove sve istinske vrijednosti. Najprije, da nije vrijednost samo ono što je materijalno i opipljivo, već ono što u sebi nosiš. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost kao darove. A darovi se umnožavaju što ih više dijeliš. Nebojša ih je umnožavao, a vraćaju mu se i sada, danas, u sjećanjima koja stižu na njegovu ovozemaljsku adresu. Ne samo iz Srbije i ne samo od Srba, već i od pripadnika drugih naroda iz čitavog svijeta. To je dokaz njegove širine i poštovanje čovjeka u pravom smislu te riječi. Dokaz da njegova vjera u dobrotu nije bila uzaludna. Da mu život nije bio uzaludan. A zašto je tako kratko trajao, to sami Bog zna.”